U 5 sati skupilo se 16 planinara ispred sportske dvorane Zeleni brijeg te nakon što smo se podijelili u automobile krećemo starom cestom prema Korenici, gdje u Gornjoj ploči drugi dio puta nastavljamo autocestom do izlaza Dugopolje, pa skrećemo na čvor Klis – Grlo.
Grupa od 5 planinara odlučila se za uspon kraćom stazom iz Solina koja u trajanju od 2 i pol sata vodi do najvišeg vrha istočnog Kozjaka Sveti Jure (676 m), dok ostalih 11 planinara kreće prema planu iz Klisa – grlo (373 m). Markacije započinju kod napuštenog objekta na makadamu na kojem smo trebali parkirati, pa uspon započinjemo grebenom Kozjaka grubim terenom, postupno se penjući prema vrhu Markezina greda (573 m) do koje nam je trebalo sat vremena hoda. To je ujedno i najljepši dio staze jer pogled leti preko južnih padina koje su vrlo strme i klisuraste, a u čijem podnožju su kamene zidine i kule kliške utvrde koja je zaštićeno kulturno dobro, a prvi puta se spominje već u 5. stoljeću. U nastavku se spuštamo do prijevoja između Markezine i Bobanove grede gdje nailazimo na ostatke Ilirske utvrde (490 m). Na području sadašnjeg Klisa prebivalo je ilirsko pleme Delmati (Dalmati) koje arheološki nalazi smještaju u 2. stoljeće prije Krista. Odmaramo pod ruševinama Ilirske kule uz zasluženo pivo nakon 2 sata hoda, a potom nas staza usmjerava u unutrašnjost gdje sjeverni kameniti obronci Kozjaka postupno prelaze u valovitu visoravan Zagore. Markacije su ovdje dosta loše i izlizane, a stijene sjeverne strane vlažne iako je sunce u zenitu, pa noga proklizava po stijenju i potreban je dodatan oprez dok prelazimo područje Bobanove grede. Za oko pola sata stižemo na najviši vrh Bobanove grede, Orjak (608 m) na kojem se nalazi dobro očuvan vojni bunker iz 2. svjetskog rata, tek jedan od brojnih koji se mogu susresti na stazi, a izgradila ih je talijanska kraljevska vojska koja je od 1941. do 1943. g. kontrolirala granicu između Kraljevine Italije i tadašnje NDH. U idućih pola sata se spuštamo s Bobanove grede na prijevoj Blaca koji zovu i Privuja, a koji razdvaja masiv Markezine i Bobanove grede od sjevernog grebena Sveti Jure na grebenu istočnog Kozjaka. Do vrha na kojem je srednjevjekovna crkvica vodi betonirana strma cesta koju planinarska staza na mjestima krati.
Crkva sv. Jurja podignuta je u srednjem vijeku na ostacima starokršćanskoga kompleksa, a prema pronađenim zapisima knez Trpimir poklanja splitskom nadbiskupu crkvu Sv. Jurja na Putalju, koju je dao podići njegov prethodnik, knez Mislav. Nedaleko crkvice nalazi se vidikovac s kojeg se pruža pogled prema Klisu, Solinu i Splitu kao i otocima Braču i Šolti te grebenu Kozjaka, Mosoru, Poljičkoj planini, Omiškoj Dinari i Kamešnici u daljini. Pogled jedino nagrđuju tuneli površinske eksploatacije koji poput crvotočina u drvu izgrizaju vapnenac, a koji za proizvodnju cementa rabi Cemex u podnožju južnih padina. Ovdje je uređeno odmorište s betoniranim stolovima i klupama. Nakon pauze svih 16 planinara se spušta oko sat vremena siparom preko Crvenih greda u smjeru Gornje Rupotine do Solina. Nakon večere u Solinu, odlazimo u smještaj u planinarski dom Malačka gdje nas domaćini smještaju u novouređeni prostor na katu.
Ujutro kavu pijemo na terasi s pogledom na Kaštele i greben Kozjaka dogovarajući se oko planova za hodanje. Budući su se nad stijenskim masivom već nadvili teški kišni oblaci, a kišu i zahladnjenje najavljuju sve prognoze, deset planinara kreće grebenskom stazom prema vrhu Biranj i natrag istom stazom uz kraći spust do izvora Česmina, pa neki potom odlaze do Splita, drugi do Trogira i na kupanje, a četvero odluči odraditi planiranu kružnu turu. Spuštamo se asfaltiranom cestom u smjeru Kaštela Starog, te na drugom zavoju skrećemo na makadamsku protupožarnu cestu do planinarske kuće pod Koludrom gdje dvoje siparom prilaze ferrati Koludar kojom se uspinju do planinarskog skloništa Orlovo gnijezdo (598 m), dok dvoje kreće strmom planinarskom stazom koja vodi siparom i kamenim terenom podno okomitih litica. Ferrata „Koludar“ je vrlo lijepa i strmo vodi kroz uski žljeb i kamene kuloare do vrha i potrebno je oko 90 min za njeno svladavanje, dok stazom treba oko 45 min. Sklonište koje je bilo potpuno devastirano kad sam posljednji put bila ovdje, sada je natkriveno novim krovom i u fazi uređenja.
Izlaskom na greben krećemo se hrptom prema vrhu Biranj (631 m), dijelom kamenom građenom stazom, a dijelom kršom obraslim u kadulju koju pasu konji, pritom mimoilazeći napuštene zidane staje i talijanske vojne bunkere. Biranj je je kontrolna točka HPO-a i najviši je vrh zapadnog dijela Kozjaka. Malo zapadnije od vrha nalazi se kapela sv. Ivana kojeg se slavi kao zaštitnika Kaštel Lukšića. Staza je stvarno divna i drago mi je da smo je prošli. Nastavljamo blagi spust kroz makiju kamenim putem prema prijevoju Malačka (466 m) gdje u zadnji tren utrčavamo u dom kad iz oblaka krene pljusak nad pljuskovima.
Prehodane sve staze, ispenjani svi vrhovi – odličan vikend na Jadranu!
Teksta: Marina Dujmušić
