Onda smo sjeli u dom, nas četvoro: Jasminka, Irena, Matija i ja. Matija i ja smo pili pivo i čaj s rumom (da, i čaj s rumom) jer bilo je tek oko 16:00 sati pa smo kratili vrijeme čašicama razgovora. Gledali smo kroz prozor druge kako se spuštaju s Triglava i bilo me strah.
Bilo me strah i stoput sam se premišljao i razmišljao zašto ja to želim kada sam se noću budio iz sna, što zbog hladnoće, što zbog mokrenja, što zbog snova i košmara.
Bilo me strah i kada sam ujutro ispred doma prije uspona namještao dereze i kada sam već s Irenom i Matijom stajao ispred leće Jasminkinog fotoaparata kojim smo uokvirili jednu lijepu uspomenu.
Bilo me strah i kada smo krenuli podno tog snijegom prelivenog mita.
Ipak, kada sam zabio prvi cepin u škripavi snijeg – nije me bilo strah.
Znao sam zašto i čemu idem(o) i kakav cilj nosim(o) u sebi.
Za tri sata sve je bilo gotovo.
U kozmičkim razmjerima – ničeg epskog u svemu tome, ali sreću na našim licima kada smo ugledali snijegom i ledom okovan Aljažev stup neću zaboraviti nikada.
”Ne mogu vjerovati”, rekao sam tada.
”Reci to kad dođemo do Kredarice”, rekao je Matija.
To je priča.
Što se tiče tehničkih detalja, vrijeme je bilo odlično, snijeg čvrst i stabilan. Za 5 sati smo iz Doline Krme došli do Kredarice, a, sutradan, za tri sata obavili uspon i spust s Triglava. Na povratku nam je s Kredarice do Doline Krme trebalo oko 3 i pol sata1. Na vrh smo se popeli Irena, Matija i ja. Jasminka je, nažalost, zbog pogoršanog zdravstvenog stanja morala ostati u domu. Ipak, svojim budnim okom pratila nas je cijelim putem tijekom uspona i silaza.
1 Za usporedbu, prije tri godine, zbog lošijih vremenskih uvjeta i snijega, za uspon do Kredarice nam je trebalo 9 sati, a za spust oko 6. Na Triglav se tada nismo mogli popeti jer je snijeg ispod Malog Triglava bio loš (popustio je) pa smo se odlučili vratiti natrag.
Tekst: Dino Hajdarević
Fotografije: Dino Hajdarević, Matija Zaplatić i Irena Mihalić
