Jednodnevni izleti postanu, višednevni, sati hodanja se produže sa tri na dvanaestak, kilometraže se popnu sa desetak na tridesetak kilometara i tako sve dok jednog dana, neki sretnici, ne stanu na 8848 m visok vrh Mount Everesta.
Među svim tim trenutcima neki su ipak posebni. Ne mislim pritom na veličanstvene vidike sa pojedinih planina, niti na najviše ispenjane vrhove. Mislim na trenutke koji planinara, korakom od tisuću milja, izdignu na višu razinu planinarstva. Nakon toga ništa više nije isto, stvari koje su do jučer bile nejasne, odjednom postaju jasne, spoznaja o vlastitim mogućnostima se mijenja, granice se pomiču.
Zašto su Skuta i Turski žlijeb toliko bitni? Bar za nas osmero. Ne računam tu Đinu, Irenu i Matiju koji su već prošli i opasnije staze. Bitni su iz jednostavnog razloga što smo se po prvi put stvarano kockali sa životima. Planinarenje više nije bila igra, već ozbiljan i opasan pothvat. Nije se tu radilo o povremenim i kratkotrajnim trenutcima, gdje je strmina malo veća, pa moraš biti oprezniji. Ovdje se radilo o dugotrajnom putu gdje je doslovno svaki pogrešan korak značio smrt ili teške ozljede. Više nije bila dovoljna samo fizička snaga i pripremljenost. Ovaj put je ključna bila mentalna snaga i čvrstoća svakog pojedinca. A ona je bila zastrašujuća! Uzme li se u obzir da nitko nije imao iskustva sa ferratama, da su neki dvojili da li da uopće idu na izlet, te da nismo nosili nikakva osiguranja osim kaciga. Viseći na sajlama i klinovima Skute i Turskog žlijeba, doslovno smo visjeli na rubu života i smrti. Nitko nas za to nije mogao pripremiti, jednostavno smo morali doći i suočiti se. I došli smo. Svi iz naše grupe. Nitko nije htio odustati. Dapače, oni koji su možda najviše sumnjali išli su u opasnost prvi, bili su među najbržima. To se zove karakter. Nema predaje.
Dok smo ispijali slavljeničko pivo u Frischaufovom domu promatrao sam svoje prijatelje. Napetost sa lica je lagano nestajala, a osmjesi i zadovoljstvo su dolazili na svoje. Gotovo je. Prošli smo. Svi živi i zdravi. I na Đini se vidi olakšanje. Teret odgovornosti koji je nosio na leđima bio je barem sto puta teži od onog u ruksaku. Ali Đino je nesalomljiv. Vjerojatno će nas i sa osamdeset voditi na neku ludu ferratu. I biti najbrži.
Sjedili smo za stolom vidno umorni, ali nam je osjećaj postignuća davao nadrealnu snagu. Da se ponovo treblo popeti na Kamniško sedlo , jednostavno bi uzeli ruksake i krenuli gore. Bili smo poput vojnika nakon teške i krvave bitke. Umorni, ali sretni što smo još uvijek tu. Braća po oružju…
Sastavio: Damir Matagić
P.S. Dok ne kompletiramo slike evo nešto da se osjeti atmosfera.
