Iz Siska nas je ispratila kiša, nije nam bilo svejedno, ali držimo se Mile Božičevića: „U moje vrijeme su mogle padati i sjekire, ali se nije odustajalo…“
Putem nas je uglavnom pratila kiša i crni oblaci. Činilo nam se da najgore vrijeme dolazi baš iz smjera u kom se mi krećemo, ali po tko zna koji put se pokazalo da ima nešto u onoj: „I sreća prati hrabre!“. U Oštarijama na je dočekao vjetrovit dan, ali bez kiše, čak se i sunce sramežljivo počelo pojavljivati između gustih oblaka.
Automobile ostavljamo ispred planinarskog doma Vila Velebita i krećemo prema prijevoju Alaginac. Naš cilj za prvi dan je preko kuka Grabar, Kuka od Pečica, Kize, Žutog kuka, Vranjeg i Širokog kuka doći do Ravnog dabra i tamošnjeg doma, te nakon kratkog odmora obići Rujičin kuk, Agin kuk i Visibabu (ukoliko stignemo). Drugi dan smo planirali otići na Bačić kuk, Budakovo brdo i Velinac, te se Premužićevom stazom spustiti u Oštarije. Ali, kako kažu, čovjek snuje, a Bog određuje. Uskoro ćemo saznati da će i naši planovi ostati samo snovi.
Nakon sat vremena nalazimo se samo nekoliko metara od vrha kuka Grabar. U zraku se osjeća pritisak. Oblaci su se doslovno zakačili za Grabar i Kizu. Vidljivost je svega nekoliko metara, a bura je sve jača. Sve bi to bilo OK da nije počelo kišiti. Slabo, ali dovoljno da stijene postanu opasno kliske. Dodatni problem su teški ruksaci koji nas neprestano izbacuju iz ravnoteže i povećavaju opasnost od pada sa stijene. Nitko od nas nije još bio na Kukovima i nemamo pojma o tome što nas još čeka. Ako je suditi prema Grabaru, prelazak preko Kukova po kiši i mokroj stijeni je preopasan. Između opcije da čekamo poboljšanje vremena, za koji nemamo nikakvih garancija, ili da krenemo stazom preko Crnog dabra, odlučujemo se za ovo drugo.
Kiša je stala nakon nekih tridesetak minuta. Usput srećemo ekipu planinara na povratku iz Ravnog dabra. Tamo kiše nije ni bilo. Tako je to.
U Ravnom dabru zatičemo radne akcije. Članovi PD Industrogradnja vrše građevinske popravke na domu. Pozdravljamo se sa njima i upoznajemo legendarnog Milu Prpića, koji nas oduševljava jednostavnošću i ljubaznošću.
Nakon kraćeg odmora razmatramo preostale opcije. Nastaviti prema planu, u obilazak Visibabe, Rujičinog i Aginog kuka, pa sutra na Bačić kuk, što bi značilo da nećemo proći kroz Kukove ili krenuti odmah na Bačić kuk, a sutra se preko Kukova vratiti u Oštarije. Provjeravamo sa Milom imamo li dovoljno vremena za odlazak na Bačić kuk prije nego se smrači i žurno krećemo stazom. Više nemamo teške ruksake i brzo napredujemo. Preko Došen dabra i Bačić dulibe dolazimo pod stjenu Bačić kuka, vrh nam izgleda prilično dalek, a uspon strm. Pronalazimo Brđinu stazu i započinjemo uspon. Nismo se prevarili, uspon je strm i naporan, ali ekipa je dobra i napredujemo iznenađujuće brzo. Uskoro smo pod samim vrhom. Dočekuju nas sajle i klinovi. Malo alpinizma i cijela ekipa je na vrhu. Pogledi su veličanstveni. Tek sada dobro vidimo Kukove i svu njihovu ljepotu. Malo se izležavamo na vrhu, ali mrak se približava. Zaključujemo da imamo dovoljno vremena da se spustimo na drugu stranu, prema Budakovom brdu i dočepamo Premužićeve staze, pa preko Dabarske kose natrag u dom. Gazimo oštro, jer osjćamo da danje svijetlo već pomalo gubi snagu. Imamo svjetiljke, ali ne bismo baš voljeli hodati po mraku. Dolazimo do križanja staza. Jedan dio ide prema Premužićki, a drugi prema Visibabi. Odlično! Visibaba nam je i tako bila u planu. Ne znamo što nas čeka na tom putu, niti koliko će nam vremena trebati, ali odlučujemo se za njega, makar gazili po mraku. Lagano se uspinjemo i uskoro smo na vršnom grebenu Visibabe. A tamo, osim sedam planinara HPD Sisak, prelijepih pogleda na Pag još samo bura, bura i još jača bura! Doslovno nas je nosila. Kratko se zaustavlamo radi sliaknja i ubrzo jurimo pod greben. Silazak je strm, koljena dosta trpe, ali nemamo vremena, dom je još sitna točkica u dubini. Putem prolazimo pored Rukičinog kuka, vidimo i stazu za Agin kuk. Šteta. Neki drugi put.
Do doma stižemo sa prvim mrakom. Svi smo pomalo umorni. Nakupilo se danas gotovo jedanaest sati dobrog hoda. Večera, nekoliko piva i pravac krevet. Buđenje sutra u sedam. Odmor će nam svima dobro doći.
Probudilo nas je vjetrovito nedjeljno jutro. Svi smo spavali kao topovi. Ili nije bilo hrkača ili smo mi bili stvarno umorni, jer nitko nije imao problema sa spavanjem. Doručkujemo , pozdravlajmo se sa sračnim Milom Prpićem i krećemo prema kuku Vranjković. Oblaci nad Kizom se ponovo nakupljaju, ali više nemamo alternative. Napredujemo kroz Kukove diveći se prirodi koja nas okružuje. Nakon nekoliko sati konačno je i Kiza pala. Posljednji predah, ručak, a onda spust prema Baškim Oštarijama. Zadnje kilometre do automobila prelazimo umornim korakom. Nakupilo se i danas gotovo osam sati hoda.
