Budući da dio ekipe nije bio voljan odmah navući prehladu, preokrećemo plan i hodamo prema Manita peći (550 n/m). NP je na taj dan, radi popularizacije obiteljskog druženja, organizirao besplatan razgled. Super! Nakon laganog uspona stižemo pred ulaz u pećinu; vrata zaključana, mladići pred ulazom sliježu ramenima: „Treba čekati 45 min!“ Pogledamo se i odlučimo da nećemo trošiti vrijeme te susret s moćnom Mokoš i njezinim podzemnim svijetom ostavljamo za neki drugi put. Nastavljamo vrlo strmom stazom prema vidikovcu Zoljina kuka (843 n/m) s kojeg puca pogled na tri naša mora u nizu pa dalje do Vidakova kuka (845 n/m) na kojem prema legendi stoluje Perun. Hladne stijene njegova boka prate nas do prelaska ferate; staza vodi uz suhozide do mjesta Njive, napuštene kuće, pastirski stanovi i svježe planinarske markacije. Do Borisova doma dolazimo iz smjera Suva Draga – Kosirica – Babunjuša. Prvi susret s novom gazdaricom (iako ona kaže da to nije) Irenom Šaran koja je našla svojih pet minuta i večera zadnju porciju graha koja je preostala od toga dana. Nakon kraćeg razgovora o promjenama koje je do sada napravila ( a vide se!) i planova za budućnost, nastavljamo do Ramića dvora (560 n/m). A tamo fešta! Počašćeni pisanicama, šunkom, pićem ostajemo noćiti.
Ujutro se spuštamo do Borisova doma, pozdravljamo se s Irenom te krećemo u smjeru Malih Močila. Prolazimo ispod Crnog vrha (uspon na vrh je odmak od Vesnina plana) prema Anića kuku. Cijelim putom smjenjuju se mirisi proljetnica (prednjače ljubičice), borova i mede koji je prošao istim putom prije nas. Oko Orlova kuka ovce i koze. Dolazimo do platoa i kao na dlanu promatramo stazu kojom smo jučer prošli. Prošavši ruševine kuća u Jurlinama dolazimo do mirila. Pred njima, onaj neki čudan osjećaj žala za prošlim vremenima postaje potpun. Promatramo ih u tišini, diveći se ornamentiki križeva i solarnih krugova na uzglavnicima. Mirila su uspomena na pokojnika čije se tijelo prenosilo iz planine do seoske crkve. Običaj je nalagao da se pokojnikovo tijelo za vrijeme toga puta moglo položiti na tlo samo na jednom mjestu – mjestu pokojnikova posljednjeg pozdrava sa Suncem.
Nastavaljamo prema Anića kuku (712 n/m) u čijem podnožju ostavljamo ruksake te po teškom kamenom terenu ostvarujemo uspon. Prije samoga uspona neobična je upisna kutija pa i mi ostavljamo svoje podatke. Na vrhu ljepota sama! Staroslavesnki mitski svijet oko nas, mi na Urljaju, a u srcu klapske pjesme. Do Anića luke (212 n/m) spustili smo se uz samu alpinističku stijenu. Naravno, razina Paklenice nije se bitno smanjila od jučer pa nije bilo druge nego izuti se, podići nogavice i zagaziti u ledenu Paklenicu. No, priroda je stvarno nepredvidiva, ono što nas je jučer užasavalo – pretvorilo se u ugodu za umorne noge.
Nakon kraćeg odmora u Starigradu, puni utisaka svojim trosjedima sretno se vratili: Branko, Mićo i dvije Vesne.
Tekst: Vesna Rogulja Mart
Fotografije: Branko Poljak i Milan Rogulja Mart
