Nakon šest sati putovanja našli smo se na parkingu Koče pod Mangartom, nedaleko Mangartskog sedla. Kratki odmor i krećemo na vrh. Naravno, idemo težom stazom (Slovenskai put). Staza je u početku klasična hodačka, a onda počinje penjački dio. Isključivo sajle, klinovi i penjanje uz vertikalnu stijenu. Nakon svega što smo ispenjali u prethodnom periodu, grupa je napredovala lako i brzo, gotovo kao da idemo na Hrastovicu. Do vrha nam je trebalo svega dva sata. Natrag smo krenuli preko Italije (Talijanski put). Ova staza je daleko lakša i gotovo da nema sajli, tako da bi ju mogao savladati i prosječno pripremljen planinar uz malo napora i hrabrosti.
Drugi dan smo planirali ispenjati dvanaesti vrh Slovenije Visoki Kanin (2587m). Na našu žalost nije radila pristupna žičara. Bez nje bi nam trebalo desetak sati za uspon i povratak, pa onda još šest sati vožnje do kuća. To bi za vozače bilo previše. Zato smo odlučili da na povratku stanemo na Vršiću i ispenjemo Malu Mojstrovku. Sa tim smo palnom otišli na spavanje, a sa drugim smo se probudili. Naime, Đino je razmišljao cijelu noć i zaključio da je ovo prejaka grupa za Mojstovku i da letvicu treba postaviti znatno više. Čuveni Prisojnik. To nas je razveselilo, jer se i nama, nakon Mangarta, Mala Mojstrovka učinila nekako „mala“. Uspon smo izvršili od Tičarjevog doma stazom poznatom pod imenom Grebenska pot i to sat vremena ispod očekivanog vremena. Stvarno nas je išlo. Pri tome smo „kovali“ planove za ono što planiramo staviti u prioritete iduće godine. Čuvenu Hanzovu pot na Prisojnik, uz Cjajnik jednu od najtežih i najopasnijih ferrata u Sloveniji. Do Erjavčeve koče smo se vratili preko Slovenske poti, koja je najmanje zahtjevna staza do vrha Prisojnika.
Turska gora (2251m), Brana (2253m), Skuta (2532m), Grintovec (2558m), Jezerska Kočna (2540m), Kokrska Kočna (2520m), Mangart (2679m), Prisojnik (2547). Osim prelijepih pejzaža, osim što su sve više od 2000m i osim što smo ih sve ispenjali u proteklih mjesec i pol dana, ove planine povezuje i jedna žalosna činjenica. Sve su pune spomen ploča na poginule planinare.
Kolika god bila ljepota prirode, ne smije se izgubiti iz vida činjenica da drugu stranu medalje predstavljamo mi, planinari. Obični smrtnici. Nas, koji pohodimo visoka gorja, ove ploče neprestano podsjećaju koliko je planina velika i opasna, a koliko smo mi mali i krhki. Iz poštovanja, svaki put pročitam ime poginulog planinara. Sjećam se djevojčice sa Kočne, imala je samo 14 godina. Jučer sam na Prisojniku vidio ploču za planinara koji je nastradao u devedesetoj godini.
Zašto pišem o ovim teškim temama nakon što smo osvojili ove veličanstvene vrhove? Zato jer želim naglasiti koliko je planinarenje u visokom gorju ozbiljan, opasan i zahtjevan posao. I koliko su ljudi koji su ovo uradili ozbiljni i odlučni u svojim namjerama. Ovim želim odati priznanje Dragi (Đini) Jagarčecu, Indiri Kekić, Ireni Mihalić, Svjetlani Vujasin, Josipu Kalaku, Goranu Kekiću i Marijanu Bariću na hrabrosti i odlučnosti da ne pokleknu ni u trenutcima kada su od bolnih koljena i umora suze dolazile na oči, hladnoća i vjetar ledili kosti, a tablete protiv bolova se gutale poput bombona.
Već čujem pitanja: “Što im to treba? Jesu li ludi? Čemu to?”. Neki bi rekli zbog prelijepih vidika, netaknute prirode, zdravog života. Iskreno, nikada se ne penjem zbog vidika, za mene je to usputna nagrada. Zdrav život? Tko danas zna što je zdravo, a što nije? Kada sam ja u pitanju možda najbolji odgovor daje čuvena basna o kornjači i škorpionu: “Došao škorpion do rijeke i upitao kornjaču hoće li ga prevesti na drugu obalu. Kornjača mu odgovori da se boji da će je ubosti i tako ubiti. Škorpion joj na to kaže da nije lud, jer ako ubode nju i on će se utopiti. Kornjača pristane i ponese škorpiona. Kad su bili na sredini rijeke škorpion ubode kornjaču. Dok su se oboje utapali kornjača ga upita: “Zašto si to uradio? Sada ćeš i ti umrijeti.”. Škorpion joj na to odgovori: “Znam, ali takva mi je narav!”.
Takva nam je narav! Takva je priroda čovjeka. Da neustrašivo ide dalje, otkriva, istražuje. Zato smo danas to što jesmo, a ne visimo na grani i jedemo banane. Podsjećam i na govor koji je 1962. održao američki predsjednika Kennedy prilikom najave slanja prvih ljudi na mjesec: „Odlučili smo otići na Mjesec. Odlučili smo otići na Mjesec u ovom desetljeću i učiniti druge stvari, ne zato što je to lako, nego zato što je teško, jer će taj cilj poslužiti za organiziranje i dobijanje najboljeg od naših snaga i vještina, jer to je izazov koji smo spremni prihvatiti, i u kojem namjeravamo pobijediti.“ Tako i mi. Ne osvajamo ove vrhove zato jer je to lagano, baš suprotno, radimo to jer je teško i ponosimo se time.
Imao sam priliku nabrojiti Slovencima što smo sve ispenjali zadnjih dana. Najprije ne mogu sakriti iznenađenje, a onda im u očima vidiš poštovanje. Zašto? Zato jer oni znaju za spomen ploče kraj kojih smo prošli, kao i za desetine drugih koje čekaju uz puteve koje tek planiramo pohoditi.
I znaju još nešto. Unatoč tome, mi nećemo odustati.
Sastavio: Damir Matagić, sa uspona na Mangart i Prisojnik, 07. i 08.09.2013.
