U Centralu popili jutarnju kavicu, a poneki i vodu s Tekije da se opet vrate u taj divan gradić. Una nam je bila tiha pratilja do same granice koju smo prešli bez većih zadržavanja. Nastavili prema Prijedoru vozeći se uz Sanu do mjesta Berići ( 480 m) od kuda je krenulo naše pješačenje. Prolazeći kroz privatni posjet ugodno nas je iznenadio domaćin Vojislav ponudivši nas s pićima iz kućne radosti. Vrlo brzo je društvo postalo još opuštenije.
Krenusmo prema planinarskom domu Previja (760 m). Dan divan, sunčan, miran, šuma nudi hlad, a potok svježinu. Nakon dva strmija uspona stigosmo pred dom, zapravo dva doma. Jedno starije zdanje, vrlo romantično u gaju okruženo klupama za odmor i nedaleko od njega, još u izgradnji novi planinarski dom i domaćini Snježana i Duško. Nakon kraćeg odmora krećemo na Golu planinu (876 m). Više je staza koje od doma vode prema našem cilju, a mi pratimo vodiča koji nas vodi blažim putem, jer naša je grupa od 6 do 77. Kratkotrajan pljusak potjerao nas je prema napuštenoj drvenjari, no vrlo brzo nastavljamo hodati. Dolazak na Golu planinu budi sjećanja iz djetinjstva. Pašnjak nepokošen, biljke nam miluju bedra, mirisi omamljuju. Rukama dodirujemo cvijeće, saginjemo se da još jače osjetimo te mirise, a vjetar nam nosi kose i kape. Uz pomoć Željke Cicak, saznajemo i imena biljaka: krvavac, djevojačko oko – Geranium sanguineum, L., krvavocrveni karanfil – Dianthus sanguineus, Vis. (endem Dinarida), travolisna perunika – Iris germanica, L., ranjenik – Anthyllis vulneraria, L., šuškavac – Rhinanthus alectorolophus, L., brdska djetelina – Trifolium montanum, L.
Penjemo se na vidikovac od kuda se pruža panorama. Što se sve vidi, nećemo napisati, dođite i pogledajte sami! Kozara to zaslužuje. Vraćamo se natrag do doma, nažalost počinje pravi pljusak. Većina se sklanja u dom, a jedanaestero planinara oblači kabanice raznih boja, (izgledamo kao Teletabisi) te nastavlja prema najvišem vrhu Kozare, Lisini (978 m). Kiša nas tjera da ubrzamo hod, šale čine svoje, pjevamo uz zvuk kiše i stižemo na vrh. A gore, nagrada, ne toliko što se pogleda tiče, nego ponovnog sunca. Čuvar objekata na Lisini čini nam uslugu i uzima fotoaparate te nastaje zajednička fotografija. Naravno, najbolja je ona koja je nastala, prozračnim fotoaparatom.
Djelomice kružnom stazom, uz potok i crnogoricu, vraćamo se do doma. Kozara nijednim svojim vrhom ne prelazi 1000 m, ali to ne umanjuje čar planinarenja jer nudi kako domaćini kažu vazdušnu banju, jedinstvenu u Europi po brzini regeneracije crvenih krvnih zrnaca. Ovdje su i autohtone šume jele i bora i to na najnižoj nadmorskoj visini na Balkanu od 200 m n.v. Središnji dio planine, čijim središtem dominira područje Mrakovice, proglašen je nacionalnim parkom 1967. godine. Od domaćina saznajemo da je uređeno ukupno 17 staza, svake godine se održava i maratonska utrka, a pokreće se i skijalište kod Lamovite. U domu se može kupiti i karta uređenih i markiranih staza na Kozari.
Ponovno okupljeni krećemo prema Berićima gdje nas čeka vozač Ivo s lijepim vijestima da Hrvatska vodi 1:0 protiv Turske. Prema planu puta zaustavljamo se u Novom Gradu, uživamo u lijepo uređenom restoranu na Adi s pogledom na ušće Sane u Unu, naravno zbog ćevapa.
U Sisak smo se vratili oko 21 sat. Zahvaljujemo vodiču Slobodanu Grabovici koji ne samo da je ostvario sve što je zamislio nego i putno više od toga.
Napisala: Vesna Rogulja Mart
