Prognoza za nedelju je bila bez kiše kada se nas jedanaest ujutro okupilo i krenulo. Poslije kratke stanke u Samoboru za jutranju kavu, uskoro smo došli na granični prelaz Bregana. Pomoću „kartu čitaj, seljaka pitaj“ bili smo na staroj cesti u smjeru Novo Mesto, a isto tako pronašli smo i odvajanje u mjestu Ratež za mjesto Gabrje, u kojem se nalazi početak staze.
Pri početku staze nalazi se uređen parking, od kojeg ima oko sat vremena hoda do planinarskog doma pri Gospodični na Gorjancih (828 m.n.v.). Svi smo se složili da je staza sigurno jako lijepa u proljeće kada je procvjetala i nije blatna. Kod doma smo kratko predahnuli i krenuli prema vrhu. Tijekom uspona pratili su nas kiša, solika, snijeg, magla, no isplatilo se. Nakon sat vremena hoda po lošem vremenu i po snijegu, na vrhu nas je dočekalo sunce.
Vrh Sveta Gera nalazi se na 1178 m.n.v. i najviši je vrh Žumberačkog gorja i sjeverozapadne Hrvatske. Dok Slovenci vrh zovu Trdinov vrh prema svom književniku Janezu Trdini, hrvatsko ime za vrh je Sveti Ilija. Taj naziv je gotovo zaboravljen danas te se češće koristi stari slovenski naziv Sveta Gera. Vrh je širok valoviti proplanak, dug 300 m smjera istok zapad, na kojem se nalazi petnaestak metara visok geodetski stup s ljestvama. S njega se pruža izvanredan vidik. S hrvatske strane nalaze se natkriveni ostaci grkokatoličke crkve Svetog Ilije, gdje je uređeno jednostavno planinarsko sklonište. Dvadesetak metara dalje, sa slovenske strane, nalaze se ostaci crkve Sv. Jere iz 15. stoljeća.
Na vrhu se nismo dugo zadržavali, bilo je hladno. Nazad smo krenuli drugom stazom, kružno preko Krvavog kamena. Ta staza nam se učinila ljepšom. Možda zbog dubljeg snijega, bjeline, šume, atmosfere koja je vladala među nama, a možda i zbog skorijeg dolaska u dom, očekivanog ručka i toplog napitka. Do doma nam je trebalo oko sat vremena s vrha.
Planinarski dom pri Gospodični na Gorjancih je lijep i uređen dom, s bogatom i jako ukusnom ponudom hrane i pića. Čak toliko dobrom da smo zaključili da bi nam nam ovaj put kremšnite u Samoboru bile previše. Od planinarskog doma dijelilo nas je sat vremena do parkinga gdje smo ostavili aute. Bio je to hod po blatu i „pazi da se ne poklizneš“. No, svi smo to uspješno preživjeli i proveli još jedan odličan dan u prirodi.
Svjetlana Vujasin
