Uskrs donosi četiri slobodna dana, dovoljna za bijeg iz grada. Biram Lake District, nacionalni park smješten na sjeverozapadu Engleske. Iako je prognoza vremena loša (kiša, vjetar, moguć snijeg i minusi tijekom noći), želim pokušati.
Uspon započinjem u mjestu Glenridding, u petak ujutro oko 9h. Naprtnjača je teška, i kiša lagano pada dok koračam prema vrhu Helvellyn (949 mnv), prvom u nizu. Na raskrižju biram teži pravac za uspon i u podne stižem na vrhu, gdje me pozdravlja sunce. Spuštam teret s leđa i, laka kao pero, trčim s jedne strane na drugu te ponovo nazad. Vrh je ogroman plato, a ispod njega prelijepo jezero Red Tarn. Presretna sam, nakon osam mjeseci opet sam negdje u visinama, opet sam negdje među planinama.
Nastavljam svoj put prema odredištu prvog dana, mjestu Grasmere. Na putu do tamo prolazim još nekoliko vrhova, između kojih se ističe Fairfield (873 mnv) iznad jezera Grisedale Tarn. U daljini se nazire Windermere, najveće jezero Lake Districta i po površini najveće englesko jezero.
Hladno je. Tri minute bez rukavica i ruke postaju modre. Noge su umorne. Vjetar je jak, odnosi mape printane za područja koja želim obići.
Travnatim grebenom u magli spuštam se u Grasmere oko 18h. Usput pronalazim savršeno mjesto za razvući šator u maloj šumi (na 200 mnv). Skrivam naprtnjaču i odlazim kupiti večeru i nešto za doručak. Hrana za ostale dane je već spremna u naprtnjači.
Prvi dan završavam oko 21h. Uvlačim se u šator i vreću za spavanje. Osjećaj kampiranja kada si sam je nov za mene, no brzo se navikavam na zvukove koji dopiru iz okoline i provodim odličnu noć spavanja u prirodi.
Drugi dan na stazi sam ponovo u 9h. Želim stići do Angle Tarn, jezera smještenog nedaleko od najvišeg vrha Lake Districta. Dan opet počinje s kišom i vjetrom. Kiša poslije sat prestaje, ali vjetar jača s visinom.
Prolazim mnoga druga jezera, od kojih je Easedale Tarn impresivno, te nakon četiri sata pravim predah na vrhu High Raise (762 mnv) u pokušaju da pronađem stazu za nastavak. Otvaram veliku mapu (onu koju vjetar nije otpuhao), na njoj je staza ucrtana, ali je ne vidim. Tamo nema markacija kao kod nas. Možeš koristiti mape i kompas, GPS ili kombinirati, ali markacija nema. Samo staze napravljene ljudskom rukom u obliku postavljenog kamena ili staze utabane od hoda. Odlučujem se za azimut prema Angle Tarn, vidim ga u daljini.
Za dva sata sam tamo. Ljudi su poredani oko dijela jezera kojem se može prići. Tu odlučujem pronaći svoje mjesto za ručak.
16h je. Razmišljam, što dalje? Otvaram mapu i procjenjujem koliko vremenski ima do vrha. Maksimalno dva sata uspona i sat nazad. Krećem.
Vjetar jača. Na sat sam od vrha, ali teret na leđima postaje sve teži pod naletima vjetra. Ako sakrijem naprtnjaču i nastavim bez nje, otpuhat će me. Odlučujem pronaći mjesto za kampiranje i tu provesti noć.
Na oko 800 mnv sam. Zavlačim se u šator malo poslije 19h i večeram u vreći za spavanje.
Nakon noći provedene više ne spavajući negoli spavajući zbog hladnoće, sa svim slojevima odjeće koje sam imala sa sobom i vrećom za spavanje, u 6h ujutro otvaram šator. Dočekuje me svjež zrak bez vjetra i sunce na horizontu. Ustajem brzo i pakujem stvari. Želim stići na vrh prije nego se vrijeme pogorša. No, na moje iznenađenje, snijeg počinje padati.
Krećem prema vrhu bez naprtnjače. Žurim koliko mogu. Kamenje pod nogama je sklisko, vidljivost slaba, dvadesetak metara i manje. Zahvalna sam poslaganom kamenju koji pokazuju pravac prema vrhu, i GPS-u na telefonu. Za manje od sat sam tamo.
Na Uskršnje jutro u 7.45h bila sam prva na najvišem vrhu Engleske, Scafell Pike (978 mnv)! I, ne, nisam imala prelijep pogled s vrha! Jedna od poznatih čari planinarenja.
Grabim brzo natrag. Moje tragove uspona snijeg je već pokrio. Uzimam naprtnjaču i pozdravljam ostale vrhove koje sam tog dana htjela vidjeti. Vrijeme je suviše loše za nastavak. Odlučujem ne ostati još jedan noć spavati vani i završiti svoju avanturu u ponedeljak popodne u mjestu Coniston.
Nakon izlaska iz snježnog oblaka, kiša ne prestaje padati. Sve na meni je mokro. Poslije tri sata spusta dolazim u malo mjesto Dungeon Ghyll, te nastavljam još tri sata hoda do Grasmere. Završavam u 15h.
Ovo je, u stvari, bio moj drugi odlazak u Lake District, ali ovaj put ozbiljniji poduhvat za mene i svojevrstan izazov. Iako, prvo što učimo u planinarskoj školi i na tečajevima je: „Ne ići sam u planinu!“, odlučila sam četiri dana planinarenja i kampiranja u prirodi napraviti potpuno sama. Tješilo me je što ovdje nema opasnih divljih životinja kako kod nas i da u svakom trenutku mogu nazvati prijatelja da me pokupi, ukoliko želim stati.
Odradila sam tri dana od planiranog, vrijeme mi nije bilo na ruku, ali sam ipak neizmjerno uživala u prelijepoj prirodi Lake Districta.
Sve znanje i iskustvo prijašnjih odlazaka u planine je bilo uz mene. I naši zajednički doživljaji tamo. I naše priče. Svi mi jako nedostajete! Vidimo se na ljeto!
Svjetlana Vujasin
