Na put se službeno krenulo u subotu u 4 sata ujutro sa željezničkog kolodvora u Sisku, dok smo se u Korenici okupili na kavi i prvom predahu. Odlučili smo da ćemo starom cestom ići do Sv. Roka, a dalje autocestom do Makarske. Vrijeme je bilo ugodno za putovanje. Prohladno, ponegdje s mjestimičnom kišom. Drugo stajanje smo napravili na odmorištu Krka s lijepim pogledima na donji tok rijeke Krke s jedne i na Skradin s druge strane. U Makarsku smo stigli oko 11 h, uz jaki pljusak. Dočekao nas je Antiša, domaći planinar koji nam je predao ključeve kuće pod Sv. Jurom. Rekao je da će se poslije 14 h vrijeme popraviti, tako da smo popili kavu u gradu da ne pokisnemo hodajući. Uslijedio je uspon vozilima do parkinga ispod planinarskog doma Vošac, koje nam je bilo polazište za hodanje.
Nakrcanih ruksaka do, a i preko vrha, zaputili smo se prema kući pod Sv. Jurom. Iako nije padala kiša, bilo je maglovito, pa nismo imali dojam o veličini i impresivnosti planine. Ubrzo smo na jednom vrhu uz stazu vidjeli još jednog domaćina, ali ovaj put same planine. Divokoza! Promatrajući nas mirno i bez straha, pozirala je dok smo ju fotografirali. Još u nekoliko navrata smo ih vidjeli, ali prva se posebno pamti. Otprilike na polovici puta, ugledali smo i vrh Sv. Juru koji se činio na dohvat ruke, ali zbog konfiguracije terena gdje zračnu udaljenost od 100 metara često prolazite kao da je duplo veća, treba dosta vremena da pređete put. Nakon 2:30 h hoda, stigli smo do kuće gdje smo ostavili teške ruksake, prozračili kuću za koju smo imali njuh da tjednima nije bila otvorena, te zapalili vatru.
Od kuće smo se u malim skupinama zaputili prema najvišem vrhu Biokova, Sv. Juri. Put vodi 15 minuta uz visoku i debelu sajlu koja je postavljena zbog toga što zimi zbog visine snijega i surovih uvjeta, vojska se osim planinareći ne može drugačije probiti do svog objekta koji se nalazi na samom vrhu. Iako smo svi bili sretni i zadovoljni što smo došli na vrh, prve grupe nisu uživale u pogledu zbog oblaka, dok se onima koji su pred samu večer otišli otvorio pogled.
Iako smo rezervirali cijelu kuću dva mjeseca unaprijed, PD koje upravlja kućom je zabunom dogovorilo s još jednim društvom iz Požege ustupanje doma za vikend. Tako je prvu večer bila prava stiska na domu, pa se spavalo i na podu i klupama.
U nedjelju se od rane zore (budući se baš i nije spavalo) nagoviještao prekrasan sunčani dan sa nezaboravnim vidicima. Neki su to iskoristili da se prije planirane ture još jednom upute na Sv. Juru. Planirana ruta je bila preko pl. kuće Slobodan Ravlić Lokva doći do Sv. Ilije (5 h) te vidjeti u kakvom ćemo raspoloženju biti za obići još poneki vrh. Krenuli smo u 7:30. Podijelili smo četiri društvena, novo kupljena walkie talkie-a planinarima, tako da možemo u svakom trenutku biti na vezi, radi informacija, dogovora ili nekih hitnih potreba. Do pl. kuće Lokva smo preko Babine vrklje i uz špilju Čavlenovača došli relativno brzo, predahnuli, pregrupirali se i nastavili dalje u smjeru Motike. Veću pauzu za gablec smo napravili na raskrižju puteva gdje se lijevo ide za vrh Motika, ravno se spušta u selo Bast i desno ide za Šćirovac. Rasporedili smo se po travi te uživali u pogledu prema Baškoj vodi oko pola sata.
Nakon odmora smo nastavili u smjeru Šćirovca. Prvi vrh na putu kojeg smo posjetili bio je Ćulica s kojeg su se otvorili pogledi i na morsku i kopnenu stranu. Ovoga puta nam se činilo kao i dan prije da do Sv. Ilije nema puno hoda, ali se ispostavilo da ima, itekako. Prošli smo uz Radića i Matijaševića stanova, te napokon stigli na ciljano odredište. Na vrhu je bila poprilična gužva, pa smo pronašli svoje mjesto pod suncem s pogledom prema moru i otocima. Mislim da vrijedi spomenuti što smo sve značajno i jasno vidjeli. Na kopnenu stranu od juga prema sjeveru, Velež, Prenj, Čvrsnica, Vran, Cincar, Troglav, Dinara, Svilaja, Mosor, a na morsku stranu od Mljeta, Korčule, Pelješca, Lastova, Hvara, Visa, Brača…
Nismo se previše zadržavali jer smo već prešli planiranu satnicu, a zbog umora nas je čekao još duži povratak. Nakon skupne fotografije s pozadinom hrpta Biokova, krenuli smo nazad. Grupa bržih hodača nas je obavijestila putem prijemnika da kod Radića stanova postoji bunar. Pretpostavljam da će dosta planinara dobro zapamtiti taj izvor jer im je možda „spasio živu glavu“, zbog podcjenjivanja planine u vidu nošenja nedovoljno vode. Dogovor je bio da se nađemo na vrhu Ćulica gdje ćemo vidjeti u kojem smjeru ćemo nastaviti od ranije spomenutog raskrižja. Vjenceslav se odlučio poći po azimutu prema Sv. Juri, a hrabro mu se pridružila samo Dina. Šest planinara se odlučilo obići još i vrhove Veliki i Mali Šibenik, dok se preostalih 8 planinara zaputilo istim putem nazad. Da bi došli do Velikog i Malog Šibenika, moralo se skrenuti još oko 1:30 h sa staze. Posebnost pogleda s Malog Šibenika su, uz neograničen pogled do Italije, mjesta na Makarskoj rivijeri koja su ispod vas kao na dlanu, a posebno Makarska. Osim Dine i Vjence koji su uživali hodanjem po azimutu cijelo vrijeme, i druge dvije grupe su u nekoliko navrata presjekle staze, skraćujući na taj način ukupni put.
S jedne strance iscrpljeni, izmoreni i olovnih nogu, a s druge neizmjerno sretni, stigli smo do kuće pod Sv. Jurom u sami sumrak. Preko 12 sati je trajala ova nadasve zanimljiva tura, za koju vjerujem da će svima ostati u dugom pamćenju. Čestitam!
Drugu noć smo sami bili u domu, pa je u odnosu na prvu bilo poprilično komforno. Preostali planinari koji su spavali na domu, treći dan su se spustili cestom pješice do vozila, a smoglo se snage i za posjetiti vrh Vošac s kojeg se pružaju pogledi kao s Malog Šibenika. Uslijedilo je spuštanje u Makarsku, šetnja rivom i uz plažu. Umorne noge su se „toćale“ u moru, a samo su se hrabri okupali! 🙂
Budući smo bili s 4 vozila, taj dan je jedna ekipa odlučila iskoristiti i za posjetu Modrog i Crvenog jezera kraj Imotskog, druga za posjetu izvora rijeke Une, dok su ostali nešto duže uživali uz more.
Za kraj, nakon jedne ovako uspješne male ekspedicije gdje smo puno toga obišli, vidjeli i naučili, imali priliku izvući i neke pouke, od koje bih istaknu da planine, a posebno Biokovo, zaslužuju puno poštovanje i pripremljenost, mogu istaknuti veliko zadovoljstvo!
Hvala svima, a posebno suorganizatoru Ognjenu na pomoći i dobroj suradnji.
Marko Kotaranin
