Uspon smo započeli oko 08:00 od Aljaževog doma (1015 mnv) u Dolini Vrata gdje smo se isti dan planirali i vratiti; kojim putom tada još nismo znali. Krenuli smo za još svježih jutarnjih sati pa smo tim uvjetima prilagodili odjeću, međutim već na pola puta do sedla Luknje skidali smo se u kratke rukave, a bogme i hlače.
Sunce je počelo grijati ovu polovicu majčice Zemlje i gmizava stvorenja što su se sretna znojila na njezinoj kori.
Do Luknje (1758 mnv) je predviđeno vrijeme hoda 02:00 sata, ali kako smo valjda od uzbuđenja i iskonske gladi za koracima po tom mitskom vapnencu držali dobar tempo, na sedlu smo bili već za nešto više od sat i pol. Na Luknji se odvaja put za Triglav čez Plemenice, tzv. feratu ili, kako to Slovenci zovu, zelo zahtevnu zavarovanu plezalnu pot. Predviđeno vrijeme uspona je 04:00 sata, a ovaj se put smatra jednim od najtežih obilježenih putova u slovenskim planinama te najtežom planinarskom rutom prema Triglavu. Iz tih je razloga put pogodan za iskusne i fizički dobro pripremljene planinare koji nemaju problema s visinom, izloženim vertikalnim stijenama i uskim putovima uz strme provalije.
Prije početka uspona odmorili smo na travnatom sedlu s kojeg se pruža predivan pogled na Dolinu Vrata, objedovali i pripremili svu potrebnu opremu: penjačke pojaseve, komplete za osiguravanje, rukavice i kacige. Kada je Veliki Gazda instalirao kameru na kacigu i upro svoj dobrostiv, ali odlučan pogled u vrletnu stijenu znali smo da nam je poći.
I pošli smo bez riječi uz svečanu glazbu vjetra što je nježno hučio kroz travke i kamen.
Početni dio uspona čez Plemenice obilježen je finim vertikalnim usponom po klinovima i osiguran čeličnim sajlama, da bi se kasnije nastavio izmjenjivati u hodačkim dionicama, dionicama osiguranim samo klinovima, detaljima uspona po goloj stijeni, siparima i zaravnatim kamenim goletima gdje sunce nemilo pali, hlada ni za lijek, a sve podsjeća na pustoš nekih stranih hiperborejskih planeta[1]. Put na jednom dijelu izbija pokraj monumentalne sjeverne triglavske stijene i to tik uz znamenitu Sfingu, najstrmiji triglavski stup obilježen prevjesom na samome vrhu. Prije konačnog uspona na vrh Triglava prolazimo upravo ranije spomenutom zaravnatom kamenom goleti prepunom bijelog sipara što se stere u nedogled. Sunce nas lagano smara, a mi ni ne primjećujemo koliko nas zapravo crpi.
Naše oči nikada ne vidješe nešto takvo i Veliki Gazda bje duboko dirnut krajobrazom.
Prehodavši zapadnu triglavsku visoravan dolazimo do posljednjeg dijela uspona. Pričamo s četvoro veselih austrijskih planinara te ih ubrzo ostavljamo iza sebe kako bi pošli k svome cilju. Klinovima i sajlama osiguran put vodi gotovo do vrha, ali stijena pred sam vrh postaje sve klizavija. Tisuće čizama gazilo je tuda. Vrh Triglava podsjeća na Stradun koliko je ljudi. Sve je krcato. Planinari sjede u grupicama, slikaju se, jedu, odmaraju, piju, pa se čak i – vrag će ga znati zašto, što li im je pobogu?!, tko li uvede taj neobični običaj?! – konopima bičuju po stražnjici[2] dok bičevan se jadnik ili jadnica guze glave zagnjurene u Aljaževo sklonište. I tako se redaju jedan za drugim!
14:10 je sati. Triglav! 2864 metara nadmorske visine ili 1849 metara visinske razlike u našim je nogama. Šest sati i deset minuta gazili smo sivi triglavski kamen. Otvaramo pivo, a Gazda proizvodi zvuke ugode. Pivo teče niz naša grla kao rajski sok. Nagrada je velika. Sav trud se isplatio. Panorama je zadivljujuća. Alpe su još jednom potvrdile svoj kraljevski status. Slikamo se za uspomenu, objedujemo, odmaramo i nakon pola sata počinjemo spust grebenom Velikog i Malog Triglava prema domu na Kredarici. Dug je put pred nama, a Gazdu je luđački počela boljeti glava.
Spuštamo se zaobilazeći i propuštajući druge planinare koji se uspinju prema vrhu. U prolazu ćaskamo s nekim starim Slovencem koji je vodio svoju obitelj na vrh: unuci i unučice, odrasli i tinejdžeri, svi idu gore bez razlike u godinama.
– Dvadeset i tri – veli deda.
– Što dvadeset i tri – pitam.
– Dvadeset i tri puta sam bio na vrhu Triglava.
Zadivljen sam.
– Pfff. Jedan je tip bio pedest – promrmlja potiho Gazda kojeg razdire glavobolja. Izgleda kao leš, ali hoda i ne staje. Pretiče sve. Želi što prije doći do doma kako bi se okrijepio i barem malo prilegao.
Relativno brzo stižemo do doma gdje je voda bezobrazno skupa (4,40 €), ali pivo prihvatljivo (3,00 €). Pošto sam popio sve tri litre vode koje sam nosio, primoran sam kupiti litru i pol vode. Za razliku od vode na Aljaževom domu, voda iz pipe u domu na Kredarici nije pitka. Tako barem kažu. Odmaramo na Kredarici nešto manje od sata. Gazdu glava popušta i mi nastavljamo put. Treba doći do Aljaževog doma prije mraka. Kako nismo još odlučili kojim ćemo putem sići niz planinu, dogovorili smo se da ćemo odlučiti kada dođemo do križanja putova za Tominškovu pot i put čez Prag. Putem susrećemo dosta planinara, ali i kozoroge toliko sviknute na ljude da ih naša prisutnost uopće ne uznemiruje. Majka i tri mala kozoroga brste ono malo travki što izbijaju iz golog kamena, trčkaraju okolo i razmeću se svojim zadivljujućim penjačkim sposobnostima.
Došavši do križanja dvaju putova trebalo je donijeti odluku. Umorni smo, ali dobro raspoloženi i voljni ići do kraja pa je teško izabrati. Razgovaramo, pregovaramo, a odluka se u jednom trenutku donijela sama. Dvoje se planinara srednjih godina uputilo bez ikakvog osiguranja spuštati Tominškovom poti, što je Gazdi bio instinktivni signal da nitko ne može biti bolji od naše skupine. Morali smo poći za njima. Morali smo i mi to moći.
I odluka bje donesena – ići ćemo Tominškovom poti, drugom najzahtjevnijom stazom na Triglavu.
Spust je tekao lagano. Tominškova pot zanimljiva je staza ispunjena hodačkim i penjačkim, tj. spuštačkim!, dionicama osiguranim klinovima i sajlama. Opremu za osiguranje – iako to ne preporučamo – po uzoru na naše takmace (koji toga da su naši takmaci nisu bili niti svjesni) nismo koristili. Jednostavno je to bio test naših mogućnosti.
Spust je bio dug i naporan. Hodali smo satima, ali smo ishodali svoj put i oko 21:00 sat bili smo kod Aljaževog doma. Trinaest sati trajao je uspon i spust od Aljaža do Aljaža, od čega je 11:00 sati bilo aktivnog hoda. Sjedili smo na terasi ispred doma okruženi drugim planinarima i njihovim pričama. Noć je legla na Dolinu Vrata, a mi smo ispijali pivo i kupali se u zadovoljstvu zbog izvršenih napora.
26.8.2017. oko 08:00 ujutro Veliki Gazda povede ekspediciju na Triglav i bje dobro.
Drugi dan probudili smo se s muskulfiberom i bolnim stopalima, ali to nas nije spriječilo da se penjemo uz i absajlamo niz poveći boulder ili stijenu pokraj Aljaževog doma. Penjali smo se satima. Gazda je slagao sidrišta i zadivio nas svojim znanjem i sposobnostima. Svjetlana je fotoaparatom dokumentirala sav genij Gazde i napore koje smo taj, ali i onaj prethodni dan izvršili. Poslije nekoliko sati penjanja, ruganja, veselja, bodrenja, izmjene penjačkih iskustava i neiskustava, otišli smo u dom gdje smo namjerili objedovati, odmoriti pa lagano poći. Međutim, naručiti hranu ili piće u Aljaževu domu prava je avantura i nije za one tankih živaca. Netko bi mogao tražiti pravdu za svoje beskonačno čekanje da izgovori prostu rečenicu poput ”Jednu enolonščicu, molim” ili ne-daj-bože neku dužu poput ”Jednu jotu s mesom i jedno pivo, molim vas.” pa se bjesomučno razmahati rukama po zraku dok traži – ne znamo još – knjigu žalbe ili vrat nedužne konobarice. Sve što vam mi možemo savjetovati jest: naoružajte se strpljenjem, smjelošću i, zaboga, hranu naručujte vani na terasi jer će se vaše polusatno čekanje na red za šankom, ukoliko ne želite naručiti piće, pretvoriti u uzaludan posao.
P.S.
Kada smo vijećali hoćemo li zvati Velikog Gazdu – Gazda ili Pukovnik više nije poznato. Taj je dan progutalo vrijeme i krhko ljudsko sjećanje koje blijedi, ali ime je ostalo. Naravno, ukoliko ga Samovoljni u budućnosti dekretom ne promijeni. No ništa od toga više nije važno, važno je da smo se dobro zabavili i dugo, dugo hodali i penjali. Evo stoga dobrostivošću našeg Predvodnika nekih podataka koje, ukoliko se sami odvažite na ovaj pomalo mazohistički, ali duhovno okrjepljujući pothvat, valja imati na umu:
- 1)Unatoč sporoj posluzi Aljažev dom je fantastičan. Nikad se bolje nisam naspavao.
- 2)Ponesite minimalno tri litre vode, dvije jednostavno nije dovoljno. Pitajte Gazdu.
- 3)Od Doline Vrata, ili Aljaževog doma, do Luknje ima dva sata hoda. Od Luknje do vrha Triglava ima četiri sata osiguranog klinčanog puta onako kako je opisano u teksu. Ako je štogod izostavljeno, a sigurno jest, pripišite to zaboravu i dodatno se informirajte iz drugih izvora.
- 4)Od vrha Triglava do doma na Kredarici grebenskim putom preko Velikog i Malog Triglava ima možda nešto manje od sat vremena. Cijeli je taj put osiguran klinovima i sajlama. Od doma na Kredarici do Aljaževog doma Tominškovom poti ima oko četiri sata hoda. Tominškova pot također je osigurani klinčani put.
- 5)Imajte dobrog fotografa/kinju koji/a će to sve dokumentirati jer vam nitko neće vjerovati da ste toliko ludi, iako svi znamo da jeste (toliko) ludi.
- 6)Ako možete, bojkotirajte kupnju vode na Kredarici.
- 7)Iako rutu ni u kom slučaju ne treba podcjenjivati, ne treba je ni precjenjivati: ruta tehnički zapravo nije zahtjevna, ali fizički, tj. kondicijski je dosta zahtjevna.
- 8)Pojedite enolonščicu. Zaboga, jelo se zove enolonščica! Što više hoćete.
- 9)Zaboravite sve prethodno, otiđite u dobrom društvu istim ili sličnim putom na Triglav i dobro se zabavite.
Tekst: Dino Hajdarević
Fotografije: Svjetlana Vujasin
Video uradak: Matija Zaplatić
Ekspedicija: Ima li tko jači?
