Triglav (23. – 24. 3. 2018.)

Na zimskom usponu Triglavu, povoljno vrijeme ne diktira samo izmjena sunca i oblaka ili mogućnost padalina, već i tvrdoća snijega, kao i opasnost od lavina. A Matija, organizator i vođa puta, procijenio je pritajenu opasnost zasnježene planine gotovo minimalnom, tako da smo se početkom vikenda (23. – 24.3.2018.) radosno utrpali u dva auta i napokon krenuli put Slovenije. Usput smo, nas šestero ponosnih pronositelja HPD Siska, u Zagrebu ‘pokupili’ i jednu pridruženu članicu dugo željene ‘ekspedicije’.

   Dvodnevan izlet u planu je udruživao dva cilja. Prvi dan dohvatit ćemo Triglavski dom podno Kredarice (vrh 2541 m) smješten na 2515 mnv. Drugi dan, dok se većina ekipe još krijepi snom, odmah po izlasku Sunca, krenut će troje naših planinara s najviše alpinističkog duha i znanja (Irena Mihalić, Dino Hajdarević i Matija Zaplatić) na pohod zimskog uspona najvišeg slovenskog vrha Julijskih Alpi (2864 m).

   Sisak smo napustili oko 5 sati ujutro, a sa stajanjem na 3 odredišta, računajući kupnju vinjete na granici, uspon iz doline Krme započinjemo oko 9.30 h. Aute ostavljamo na uskoj cestici put doline, nasuprot nekoliko raštrkanih farmi, te se Đinin savjet Matiji, ‘neka ponese lopatu’, našao koristan tek s naknadnom pameću, nakon što smo cepinima i rukama zgrtali snijeg kako bi napravili uleknuće za parkirati aute. Hvala Đino, drugi put možda i poslušamo :).

   Početak kao početak – prštav, razgovorljiv, nabijen entuzijazmom – dodatno je zagrijavalo razgranato Sunce što se blještavo odbijalo od dalekosežne mase snježne bjeline. Nismo ni primijetili gdje se seoski put pretače u samu dolinu, čija ravna duljina puta glasi kao beskrajna. No nama se ne doima takvom, nije teško, niti se tko žali, jer tek smo krenuli, krajolik je alpski bajkovit i kroz oble dolinske obrise i stožaste oblike velebnih zavjesastih crnogorica počinju izrastati prvi kameni obrubi. Čistoćom rezak zrak i panorama svijetloplavog obzora ispresijecanog oštrim, trokutastim, sivkasto – smeđim završecima, isteže nam vratove i uzdiže glave. Ipak, svako malo pogled smo prisiljeni sunovratiti dolje, među svoja stopala, jer iako ravan, put je zastrt dubokim snijegom koji unatoč našim očekivanjima nije stvrdnut u koru po kojoj se može hodati, već svaki korak čini stepeništem po utrtim stopinkama. Kao i uvijek pri dugotrajnom hodanju, radi različite startne brzine, usputnog namještanja stvari, a i zbog uskoće utrte staze, razdvajamo se u manje osamljene grupice, tako da nas tik pred prvi nagib i ulazak među drveće, široka dolina i nekoliko izbojaka dotadašnje stazice raštrka u dvije odvojene grupe. Markacije su rijetke, teško ih je uopće uočiti, iskoči tek koja smjerokazna drvena tabla, pa u nekom magnovenju prihvaćam da ovdje svi putovi na kraju vode istom i kako se valjda nemoguće izgubiti. Osobno mi je ovo prvi slovenski izlet i prvih 2000 m koje planiram savladati, tako da bez čuđenja prihvaćam novitete u planinarskom bontonu. Tu svakako spada tabla na kojoj se planinare moli da poštuju ‘smučarske’ staze, odnosno, da ne hodaju po putovima ispresijecanim tragovima skija, jer ovdje su skijaši na turnim skijama gotovo brojniji od nas koji se po planini krećemo pješice. I zaista, odmah nakon skretanja pozornosti, pojavljuju se prvi skijaši koji nas lakoćom zaobilaze, fijuću po debelom, blještavo-bijelom snijegu, spretni i nasmijani, usput cijučući i hučući, zapravo ispoljavajući nesputanu radost kretanja na svježem zraku. Imam osjećaj, prema izrazu na njihovim licima, da čim nas vide znaju kako nismo odavde, misle si, ‘evo ih, idu Hrvati’.

   Sa zaoštravanjem uspona, u rijetkoj šumi nailazimo na sve više ljudi. Međuljudski promet je gust, kao da penjemo Sljeme, no krajolik nikako nije uobičajen i poznat, jer već s prvim nizovima fraktalno zaoštrenih trokuta, čujemo neobične zvukove za koje nam instinkt govori kako se radi o lavinama. Zastajemo na to čudno hučanje, osluškujući, razlučujući visoke mlazove aviona od nevidljive hrpe snijega sručenog niz oštru padinu. Kao da pogledom tražimo rijetke životinje, želimo uočiti tu, nama stranu, pojavu. I evo, vidimo ju kako poput vode divlje juri niz kamene procijepe. Ako ne nailazi na dubok kanjon, rasipa se u liku vodopada niz usitnjene formacije stijene. Iza sebe ostavlja oblak snježnog dima što se još minutama zadržava iznad vrha s kojeg je krenula. Prošla sam već nekoliko desetljeća, a ovo mi je prva lavina uživo.

   Dok pričamo, ignorirajući sve teže disanje, ponovno se ispreplećemo s različitih putova, primjećujući kako nam nedostaje još jedino Goran. Okrećući se uokolo za pravom stazom, trkom nas sustiže plećati, plavokosi mladić zarastao gustom bradom. Dok ga Matija ispituje hodamo li u pravom smjeru, on se gotovo zvjerski osvrće, nerado utičući razgovoru. Očima odabire neki sporedni put kojim se, obučen samo u kratke hlače, nastavlja trčeći uspinjati. Pomalo razabirem razlikovni kov slovenskog čovjeka. Čvrsti su to, izdržljivi ljudi, genima gotovo srasli s grubom korom Alpa koje ih okružuju.

   Nema puno zastajkivanja i slikanja, dug je put do doma i ne treba gubiti dragocjene minute danjeg svjetla, pogotovo jer Matija, s obzirom na relativno laku savladivost puta, patronatski upozorava: vidjet ćete vi kad dođe Kalvarija. Uskoro se ionako rijetka šuma potpuno prorjeđuje i ostaje na nižim nadmorskim visinama. Izuzimajući dolinu Krme, čitavo se vrijeme penjemo umjerenom, no upornom strminom, iznenađeni stalno prisutnom činjenicom da ćemo do kraja dana prevaliti oko 1700 metara visinske razlike. Drveće ovdje s uzvisinom ne prelazi u klekovinu već jednostavno nestaje, prepuštajući mjesto prošaranom kamenu. Iako uobičajeno izdržljivo, postepeno uspinjanje zbog dužine trajanja sve više nam troši energetske rezerve koje treba redovito nadoknađivati hranom i pićem. Pomalo krnji u nedostatku Gorana, izmjenjujemo vjerovanje kako nas on, već zavaljen ispred tanjura s jotom čeka podno Kredarice, a kako ga stalno spominjemo, uskoro nailazimo na natpis u snijegu, alpski SMS u kojem Goran, u društvu dva smajlića poručuje: Dino izdrži! No, Dino je zapravo najmanji problem, za njega svi znamo da može izdržati i puno gore, dok se penjačka kriza pomalo prebacuje s jednoga na drugoga, koji onda sve više zastajkuje, kopa po ruksaku, malaksava, teško diše, izmišlja izlike. I sve bi to bilo podnošljivo da Matija uporno zloguko ne kljuca: nemojte misliti da je ovo teško, tek kad vam bude najteže, onda još dolazi Kalvarija. I zato se nitko ni ne smiješi, premda još uvijek može, već samo misli, ako je Goran već gore i ja ću uspjeti, mada izgleda kao da Gorana guraju neke neznane sile ili prikriveni slovenski geni. Na mjestu gdje već s visoka gledamo valove kamene čipke, ugodno nas iznenađuje pitoma zaravan s planinarskim skloništem, konkretno, pastirskim stanom Prgarca, gdje uviđamo kako stojimo na 1763 mnv. Tamo zatičemo skupinu od desetak planinara, rijetkih koji se ovuda, poput nas, penju bez skija. I naravno da ispadne kako su i oni Hrvati, koji svojim talijaniziranim izgovorom odmah asociraju na Istru. Većina ih je iz Pule, neki iz Pazina, a članovi su društva „Glas Istre“. Brzo svaljujemo napor sa sebe, kako u obliku ruksaka, tako i muke koju smo ostavili na padini ispod nas. Jedemo, zezamo se, neki čekiraju sklonište i wc, pa uprežemo brzo dalje u odvojenim skupinama. Svako duže stajanje košta tjelesne topline. Obzori postaju pretežito bijeli, jer se snijegom prekrivena strmina zaoštrava, postajući jedina perspektiva, dok nosom doslovno počinjemo parati oblake, predosjećajući kako se našim izmučenim nogama približava Matijina prijetnja, kojoj je i sam zabrinuto prestao spominjati ime.

   Poredani u liniju, prateći udubine tuđih stopa, budući je lakše noge visoko dizati, nego njima još i bušiti polu-stvrdnutu snježnu koru, miješamo se i izmjenjujemo s Istrijanima koje najprije svakim mimoilaskom iznova pristojno pozdravljamo, a zatim se gotovo nijemo solidarno bodrimo u nastavku mučnog puta prema onom najgorem što tek slijedi, a bez čega, ovim putem do Triglava, zaobilaska nema: Kalvariji. Iz uspostavljene discipline disanja i polaganog kretanja u koje počinjem inkorporirati Matijin savjet da svakih nekoliko koraka stanem i odmorim, budi me radostan vrisak. Gorane! Evo Gorana!, čuje se iz više usta, dok se prisjećam Goranovih izjava kako voli požuriti, doći negdje prije svih da onda može dugo čekati, odmarati, mirujući upijati dojmove okoline. Iznenađenje nehotice kvare cinični tonovi muških glasova: E sad si nas Gogo stvarno razočarao, mi smo mislili da si ti već gore i da nas čekaš. Nismo to od tebe očekivali, bio si nam legenda… Naginjem se da i ja to vidim, nenadano Goranovo ukazanje i ugledam ga kako nepomućen komentarima sjedi na kamenu s izrazom za njega uobičajenog blagog smješka.

   Što je bilo na Kalvariji iliti Golgoti zna svatko za sebe, jer je takav uspon, kako mu i ime govori, prava mala ilustracija puta koji se hoda u samoći, tišini i patnji. Čak i kad joj se u mutnoj praznini maglovite bjeline nazirao kraj, slijedio je još jedan, pa još jedan opako strm uspon za koji su možda i trebale dereze, jer je s visinom i predvečerjem snijeg postajao sve ledeniji i klizaviji, no nikom ih se nije dalo navlačiti. Čitavim usponom kraj nas su jurcali skijaši koji su već silazili ili se pak vukli gore u skijama i s 5 kg teškim pancericama, svladavajući zajedno s nama oštar nagib strmine. Uz sve te ‘lude’ Slovence na skijama, u blagom bunilu zamora, odjednom vidim i jednu već poznatu facu kako u kratkim hlačama trči niz maglovitu padinu. Dakle, onaj samotnjak odozdo, već je dosegao sebi zadanu najvišu točku i sad jednako kako je dotrčao gore, tako i otrčava dolje. Ali on je još samo jedan Slovenac, za kojeg pravila uobičajene ljudske izdržljivosti u planini pretjerano ne važe.

   Kalvariji se nazire kraj tek skretanjem udesno, kada je potrebno izvući snagu za zadnju dionicu iscrpljujućeg puta, prije nego se ugleda krov tamošnje kapelice, što se nalazi u sklopu doma. Približavanjem vrhu s planinarskim domom pojačava se vjetar koji momentalno ledi svaki oblik vlage. Prodoran vjetar i -8° Celijusa obložili su mi kosu, neko vrijeme pokrivenu maramom zajedno s ustima i nosom, zaleđenim rezancima koji se neugodno lijepe za flis, čupajući me svakim pokretom glave. Goran, Jasminka i Irena prvi su stupili u toplinu Triglavskog doma, ispred čijeg ulaza je stršalo nekoliko pari skija i štapova. Sa zadnjim koracima duž Kalvarije do mene je, kao najsretnija vijest, doletjela Irenina rečenica: Evo ga, evo krova jebem mu sve!, dok su me kao zadnje neugodno iznenađenje dodatno rashlađivali propeleri dvije vjetroturbine.

   A u domu slavlje! Ali ne nekog praznika, nego uspjeha dosezanja vrha i vlastite izdržljivosti. Puno nas je unutra. Pomalo kapaju i oni zadnji, kojima je strmina Kalvarije uporno izbijala dah iz pluća i uskoro više uz šank nema mjesta za sve ruksake, cepine i ostalu opremu. Blagavaonica doma na početku se čini ugodno toplom, no dužim sjedenjem tijelo se ponovno hladi i shvaća kako unutra ipak nije dovoljno zagrijano. U kaminu ne gori, a radijatori ispod klupa tek su mlaki, ipak dovoljno da nam preko noći osuše namočene gojzerice i gamaše. Sva tri stola gusto su natiskana ljudima, a nizak prosjedi domar ubrzano kruži i uslužuje oko svih s mješavinom nervozne ležernosti. Stolove dijelimo s već poznatim Istranima, no na drugom kraju prostorije snimamo još i dvije skupine Slovenaca i jednu Srba. Većina nas jede grah ili jotu s kobasicama, a zavirivanjem u tuđe tanjure zaključujem da se mogla naručiti i juha i špagete bolognese. Postepeno se međusobno upoznajemo, Istrani ispadaju skroz zabavna skupina ljudi od kojih jedan, na temu jutarnjeg osvajanja Triglava postavlja pitanje koje Matiju pogađa drito u srce: a može li se to uopće nazvati zimskim usponom, ako se noćas pomiče sat? Pa to je onda ljetni uspon, jer počinje i ljetno računanje vremena! Neko vrijeme traje filozofsko razmatranje kako će taj uspon, uspije li, biti formalno nazvan i shvaćen u javnosti, sve dok domar oslobođen brige oko obroka, šalica i tanjura ne započne simpatičan niz anegdota o ljudima koji redovito svaki tjedan pogibaju padajući s vrha.

   Blagi nemir među ljudima kruži čak i nakon što smo svi dobili svoju večeru, čaj i pivo, jer iz proširenja blagavaonice, kad god se malo rastvore harmonika-vrata šiklja prodorno hladan zrak. Prepoznajemo da nas čeka spavanje u slično temperiranim, poslovično negrijanim spavaonicama. Nevoljko nestajemo jedan po jedan. Odgađam taj trenutak odlaska na spavanje sve dok me umor i potreba za wc-om ne natjeraju na dizanje. Silazak u prostor toaleta čini se kao uvod u gledanju horora. Nisam sigurna da li mi je iz jednog internetskog članka prethodno spoznata informacija o stanju i uvjetima vršenja nužde ovdje više pomogla ili odmogla, ali kad stisne ne pitaš. Trpiš smrad, pogled na tuđe ostatke i nepostojanje vodokotlića. Tjelesni otpad navodno s vremena na vrijeme rasprši nekakva tlačna razlika. Eh da, nema ni tekuće vode. Zatvorena je radi prevencije pucanja cijevi, a u četvrtastim metalnim lavaboima koji se prije mogu nazvati kopanjima, leže hrpe snijega i leda. Valjda za uvaljati guzicu, ako zatreba :). Slijedi penjanje u sobu na trećem katu doma, za čiju su mi temperaturu naznaku dale Jasminka i Irena, dotaknuvši mi lice samo na sekundu, nakon što su se gore raspremile i namjestile ležaj te se još jednom spustile na toplo. Vrisnula sam i zamalo odskočila, a onda me i samu čekala dugo odgađana realnost, čija je činjenica na kocku stavila mnoge odluke o tome otići ili ne zimi do Kredarice. Razbijam mit: ja sam se u ljetnoj vreći s dvije deke preko sebe, obučena u tajice i duksu naspavala kao u nijednom domu dotad. Razbudilo me tek ranojutarnje komešanje tročlane skupine koja se spremala popeti na Triglav. Matija ustaje prvi. Irenu čujem da se žali kako ju boli sve i jedan mišić i da je zaspala tek prije sat vremena, Matiju kad joj odbrusi, ‘onda nemoj ni ić!’, dok Dinu više ni ne čujem, jer me svladava novi nalet sna, dodatno sladak, budući ne mogu vjerovati da će se ovi sada ustati, spremati i još penjati po zaleđenoj stijeni. Mi ostali spuštamo se dolje tek oko 9, 9.30, a sam pogled kroz prozor uljepšava čitav dan. S prozora sobe pogled je sličan onom iz aviona, sve mekani, osunčano-bijeli oblaci i raskoš plave kupole. Za kavom i doručkom, nestrpljivo iščekujemo hrabro alpinističko društvo. Jutrom nas je malo u blagavaonici i razvidno je da većina sinoćnje ekipe pokušava isto što i naše troje. Vrzmamo se unutra-van, dok nam domar naplaćuje kave, vodu, čaj i prokuhani snijeg za čije cijene stalno jamramo da su previsoke. Ipak, iako bole za džep, treba zadržati na umu njihovu dopremu na više od 2500 m.

   Pogled, perspektiva, prizori, vremenski uvjeti, doživljaj i ushit, nadoknađuju svu pretrpljenu muku, jer ono što naše oči vide, nakon što izađemo kroz uska, odasvud snijegom okupirana vrata, oduzima dah još više od uspona uz Kalvariju. Promatrajući gromade malog i velikog Triglava, u daljini gledamo dugačku mravlju liniju ljudi koji se spuštaju. Već prije njih nekako stiže glas kako nisu upjeli, a kad nam se i tjelesno pridužuju, nakon tješenja slijedi priča: Uz njih troje, na Triglav se penjala i većina iz skupine Istrijana, trojica Srba i trojica Slovenaca. Većina ih se pokolebala i stala na oko 150 m ispod vrha malog Triglava, kada se zaključilo da je snijeg za upotrebu cepina premekan i da će povratak zbog jakog Sunca biti gotovo nemoguć. Naši su još i uvidjeli kako im za siguran uspon nedostaje 60 m užeta, tako da su se okrenuli i cijeneći više život spram osvojenog vrha, pošli natrag. Triglav su taj dan osvojili jedino trojica Slovenaca, koji su se na vrh uputili tko zna koji put, kao u malo težoj šetnji, s pancericama na nogama! Njihove tjelesne gromade s udivljenjem smo promatrali pri vrzmanju oko doma prije silaska, a na samom rastanku počastili su nas i skijaškim skokom s vrha kapelice. Što reći, pa čovjek se se ne može osloniti ni na njihovu procjenu vremena prolaska određene rute! Mora si osigurati još barem 15 minuta viška u odnosu na slovenske kriterije brzine hodanja!

   Sunce piči dok se kotrljamo niz Kalvariju kao niz Kalelargu, no ovdje čak ni spust nije lišen problema i brige. Proklizavanje, propadanje, posrtanje, teško kočenje, pa čak i klizanje na guzici, popratne su pojave silaska niz tako strmo, mjestimice zaleđeno brdo. Jasminka i Irena doskočile su mu derezama, ja svako malo zaustavljam dugo proklizavanje zabadanjem cepina i opet ispada kako ništa u vezi Triglava nije bezopasno i lako. Taman kad se spuštamo u sferu oblaka, umičući temeljitom solarnom prženju, naša pridružena zagrebačka članica Kristina, gubi kontrolu nad pokretom i ozlijeđuje nogu. Zabrinuti smo, tek smo na početku silaznog puta, Matija joj podvezuje zglob, rješavamo je tereta raspoređujući njezine stvari po drugim ruksacima i ipak izbjegavamo ono najgore: da ju moramo nositi ili vući. Kristina se s vremenom gotovo potpuno prilagođava brzini našeg hoda pa joj Matija posebno izražava zahvalnost i počast na hrabrosti, dobrom držanju te ‘stisnutim zubima’.

   Sve više nam misli zaokuplja ono što nas očekuje doma, tako da oduševljenje planinom lagano, no sigurno preplavljuje umor. Postupan nastup malodušnosti naročito se osjeti i izražava u nizinskom dijelu već poznate Krme, kojoj kao da se kilometraža čarolijom dodatno produljila. A uz svoju završnu ljepotu, makar zamagljenu zasićenjem, poslužila nam je priliku za kovanje novih izletničkih planova.

Tehnikalije: uspon trajao – 8 sati 50 minuta, spust – 6 sati, duljina puta u jednom smjeru – 14 km.


Petra Sigur


Podijeli ovaj post:

Facebook
Twitter
LinkedIn
Email

Slične novosti

img 1044 (small)
Obavijesti

Planinarski kotlić – 2016.

Malo zaostalih obavijesti… 

I ove godine održano je tradicionalno takmičenje u kuhanju kotlića na Hrastovičkoj gori. Natjecalo se 9 ekipa. Na kraju, najveći pobjednik, kao i uvijek, bude publika koja se “ogrebe” za slastan ručak.

CIJELI ČLANAK »