Prelazimo u Sloveniju, tražimo komadiće neba bez oblaka.Uzalud. Do doma na Sviščakima bus lagano vozi po serpentinama. Sve je mokro, kiša ravnomjerno pada. Oblačimo kabanice, gamaše i lagano preko male skijaške staze do planinarske staze. Prvi ostaci snijega, a količina se povećava prema vrhu. I vjetar se pojačava. Izlazimo iz šume. Na čistini vjetar nam podiže kabanice, ulazimo u područje klekovine. Kombinacija kamena i snijega. Okrepčevalnice kod Đine i Terze još ne prešuju. Terzina viljamovka lagano zagrijava promrzle vene, savršen okus kruške ispuni cijeli moj promrzli svijet. Nježni cvijetovi kukurijeka sagnuli glavice pod teretom kapi. U gustom smo oblaku. Dom Draga Karolina se ni ne naslučuje. Dva Slovenca (jedini koje smo sreli) se spuštaju. Još deset minuta do vrha, ali na vrhu strašno „piha“. Skupljamo ostatke promrzlih ruku, nogu. Na putokazu još 5min do vrha. Zasnježena i dijelom zaleđena padina prije doma. Udari bure na mahove zanose me. Zabadam štapove.NE BOŠ TI MENE OTPIHAL! Matija dolazi pomoći ostatku ekipe da prođe zaleđeni dio prije ulaska u dom. Toplina me obuzima.Svi smo stigli.Zagrijavamo se ,nutkamo međusobno. Nadoknađujemo izgubljene Bvitamine. Nakon odmora odlučujemo istim putem nazad.Vjetar pojačava, kratko zadržavanje na vrhu za zajedničku. Krećemo nazad, Matija na začelju pazi da nitko od ekipe ne skrene . Gojzerice lutalice napunile se vodom. Šljapkajući ,stazu prolazimo za manje od dva sata. Kiša staje. Nebo se razvedrilo, bura je otpihala „ oblake“. Sad bi mogli ponovo gore da nam se ukažu svi oni vidici iz opisa.U suhoj odjeći krijepimo se toplim napitcima za put doma. Toplina mi struji nogama.Proljetni uspon sa prekrasnim vidicima i proljetnicama u stvarnosti bio je pravi zimski uspon, bez vidika, pogleda, s trenutcima prave borbe s burom.I jedan drugačiji planinarski doživljaj. i još malo poduke o planinarskoj etici i kretanju ekipe. I osjećaju zajedništva u surim uvjetima. Matija, hvala ti.
