PRIČA O ETNI
By Edita Ciglenečki
Ljeto je 2001. godine. Vjetar je povoljan pa je kapetan John ugasio motor, i The Wind Spirit sad se kreće put Taormine punim jedrima. Kako se približavamo obalama Sicilije, te tronoge kraljice Mediterana, na palubi nastaje komešanje. Izlazim iz kabine vidjeti što se događa, i tad se desi jedan od onih rijetkih trenutaka koji zauvijek ostaju urezani u sjećanje: pogled na Etnu iz koje bljuje lava, i pepeo koji je zacrnio nebo. Ovo je prvi put da ju vidim tako aktivnu. Dok živo pulsira ne mogu se oteti dojmu da mi se obraća, “Živa sam! Živa sam! Zar ne vidiš? Zar ti nije jasno? Ah.. vidim još me ne razumiješ. Ali upamti me dobro sad, ovakvu, za dan kada ćeš hodati mojim obroncima i razumjeti Život.” Dok slušam što mi Etna riče, a razum doživljeno tumači kao bujnu maštu, pomišljam kako bi bilo doista veličanstveno planinariti Etnom. No nekoć davno jedan je Sicilijanac iz Sirakuze po imenu Arhimed ustanovio da ne možemo u isto vrijeme biti na dva razlčita mjesta, pa je poštujući taj zakon, u meni ipak prevladala moreplovka, potiskujući onaj “preko sedam gora” dio priče za neki drugi put.
I tako, petnaestak godina kasnije, kad je Renato Milovski na stranicama planinarskog kluba VG Horizonti objavio plan ekspedicije na Etnu, bilo mi je sasvim jasno da je, nakon mnogih oplovljenih mora, došlo vrijeme za drugi, gorski dio priče.
Ljeto je 2016. godine. Grupa za uspon na Etnu brzo se popunila, pa je autobus u komu je i nas desetak planinara iz sisačkog planinarskog društva, krenuo put Rima i Napulja i trajektom do Palerma koji nas je dočekao u jutarnjoj kišici. No oblaci su se uskoro podigli i zabijelili dajući sicilijanskom nebu čaroban štih nestvarnosti, dok je sunce osvijetlilo južnjački šarmantno šarenilo smeća i cvijeća. U uskim vijugavim ulicama Sicilijanci se vole parkirati bliže sredini nego rubu ceste. No nije to ništa što bi moglo zbuniti putujuću ekipu, pa kad ustreba, dečki izađu i odnesu auto malo u stranu, dajući busu mjesta za prolaz. Ma dream team, eto! U obilazak otoka krenuli smo kružno u smjeru kazaljki na satu i idućih dana pred nama su se smjenjivali krajolici Zlatne doline s Korleoneom u pozadini, gradovi do kojih se pentra strmoglavim serpentinastim cestama, zidine s pogledima za pamćenje, vinogradi koji daju neka od najboljih vina na svijetu, grčki hramovi, kršćanske crkve s arapskom arhitekturom, planataže naranči, barokni gradići, savršeno očuvani rimski mozaici, tržnice sa sušenim rajčicama, sudari Tirenskog, Jonskog i Sredozemnog mora, amfiteatri koji još uvijek služe kao pozornice, romantični rascvjetani balkoni, živice od kaktusa i oleandera i najbolji gelato na svijetu. Grci, Rimljani, Arapi, Normani… otok su osvajali mnogi, no na kraju bi uvijek tronoga ljepotica pokorila osvajače, pretvarajući ih u Sicilijance.
Naš vodič Renato prati vremensku prognozu i vulkansku aktivnost, i procjenjuje da je petak pogodan dan za uspon na Etnu.
Etna je najviši vulkan Europe i jedan od najaktivnijih vulkana na svijetu. Trenutno je visoka 3323 metra, no njena visina varira ovisno o erupcijama, tako da još uvijek svakom erupcijom raste.
Ime Etne potiče od feničke riječi attuna, što znači “peć”. Nalazi se na mjestu sudara Afričke i Euroazijske ploče, gdje je nastala uslijed snažne erupcije ispod mora, prije oko milijun godina. Planina pokriva područje od 1.190 km2, a oko kaldere vulkana nalazi se nenaseljeno područje od 19.237 hektara. Erupcije na Etni su raznolike. Većinom nastaju na vrhu gdje je trenutno pet kratera: Sjeveroistočni krater, Voragine, Bocca Nuova i Jugoistočni kompleks koji se sastoji od dva kratera. No erupcije se događaju i drugdje duž padina njenih obronaka, pa sveukupno postoji više od 300 otvora u rasponu od malih rupa u zemlji, sve do kratera promjera od par stotina metara. I dok su erupcije pri vrhu vrlo eksplozivne i spektakularne, one vrlo rijetko predstavljaju prijetnju naseljima, za razliku od erupcija na nižim razinama koje se događaju i u naseljenim područjima. Iako je Etna vrlo aktivna, kroz čitavu povijest zabilježeno je svega 77 smrtnih slučajeva ljudi za koje je direktno odgovorna jer su stradali u njenin erupcijama, od kojih su posljednje zabilježene 1987. godine, kad je dvoje turista poginulo uslijed iznenadne eksplozije pri vrhu.
Najveća erupcija u zadnjih 1000 godina dogodila se 1669. godine kada je izbačeno 830 milijuna kubnih metara lave, dok je posljednja ozbiljnija aktivnost bila 2011. i 2012. godine.
Radi konstantne aktivnosti Etna predstavlja prirodni laboratorij za proučavanje ekoloških i bioloških procesa, radi čega je 2013. godine uvrštena na popis UNESCO-vih mjesta svjetske baštine u Europi.
U 06:00 u jutro polazimo prema južnoj strani planine od kuda je najlakši pristup kraterima. Dio područja vulkana nalazi se unutar Parka prirode Etna, koje je ujedno i najveće sačuvano područje netaknute prirode na Siciliji. Vozimo se kroz šume alpskog bora, no kako raste nadmorska visina, tako se recipročno snižava visina raslinja, i šumu uskoro zamjenjuje makija žutog cvata, izrasla iz crnih stijena. Nakon sat i pol vožnje kroz sve surovije pejzaže, stižemo do Rifugio Sapienze na 1923 metra nadmorske visine, gdje počinje naš uspon na vrh Etne. Prohladnih 11°C odmah nas je razbudilo. Nakon par minuta pripreme krenuli smo sipnom strmom planinarskom stazom. Na putu nam se pridružio jedan nasmijani pas koji je odmah pokazao izuzetnu privrženost prema našem vodiču Renatu, pa ga je “puštao” da vodi grupu do svakog račvanja, a onda bi ipak on, mašući repom, pokazao smjer kojim treba nastaviti, da bi potom vodstvo opet “prepustio” Renatu. Nakon sat vremena uspona prilično zahtjevnom stazom, odlučili smo dalje ipak nastaviti putem koji koriste i terenska kola. Uskoro se s naše desne strane kao na dlanu ukazuju Silvestarski krateri. Kako se penjemo kisika je sve manje, a pada i vanjska temperatura pa oblačimo jakne, navlače se tople kape i rukavice. Raslinje gotovo da je nestalo, crne stijene krasi još samo pokoji žuti i crveni cvijet. No na naše iznenađenje, još nešto se crveni na ugasloj lavi: bubamare, koje vrlo rado poziraju pred našim kamerama! Nakon par sati laganog uspona stižemo do autorizirane zone kratera na 2920 metara nadmorske visine. Zrak je rijedak i hladan, a daljni uspon prema vrhu se ne preporučuje radi pojačane vulkanske aktivnosti. Nakon kratkog odmora odlučujemo ipak pokušati. Renato je planinarski vodič s međunarodnom licencom i penjao je Etnu više puta, pa smo odlučili uzdati se u njegove procjene. I tako grupa od nas 17 nastavlja dalje u pratnji našeg psa vodiča, koji kao da se sve više snebiva, ne odobravajući baš naš potez, no ipak nas vjerno prati. Tek sad, nakon još pola sata penjanja, naziremo vrh obavijen oblacima pare. Hodamo po snijegu prekrivenom crnim pepelom, vrlo krhkoj podlozi kroz koju noge propadaju više puta. Kisika je sve manje. Sipna staza strmo penje prema vrhu. Disati je sve teže. Radimo pauze za svakih prijeđenih 100 metara visinske razlike, pa uskoro nakon svakih 50 metara. Renato nas bodri da smo skoro na vrhu, kad vjetar sumporne pare počinje nositi ravno na nas. Smrdi kao da je izgorilo na tisuće petardi. Kisika više nema.
No odjednom, noge su lagane kao da lebdim. Energija u valovima prolazi kroz moja stopala i pulsira tijelom sve do srca, gdje se preoblikuje u neku vrstu znanja, u neku vrstu informacije, dešifrirane da ju može razumjeti svaka stanica mog tijela. Sve postaje jasno i sasvim logično, usvojeno i pohranjeno u samu srž gena. Osvješćuje se jedna nova vrsta razumijevanja koja je daleko iznad sposobnosti poimanja ljudskog uma. Svaki osjećaj odvojenosti od ostatka Kreacije rastvara se u iluziju. Sad jasno vidim sebe kao Život s bezgraničnim potencijalom, no zarobljen unutar granica vlastitog uma. Kako se rastvara iluzija odvojenosti, Život prisutan unutar mog tijela putem mojih osjetila sve jasnije percipira samog sebe, Život, posvuda uokolo, u svemu živom. Etna me pozdravlja, radosna da konačno razumijem. “Muzika Života je vječna, ona nikad ne prestaje. Razumiješ li sada?”, smije se Etna. “Odbaci strah! Odčepi uši i slušaj!”, šapuće mi Etna, “odčepi uši i zapleši!”
Na visini od 3231 metra pas se naglo okreće i trči natrag iz otrovnih para, i Renato procjenjuje da je daljnji uspon pre opasan. Vraćamo se brzo, prije nego nas sumporni oblak opkoli. Hodam po živom biću koje diše i kljuća i pokazuje nam svoja nepregledna bespuća crne lave. Spustivši se u sigurnu zonu uživamo u šetnji kraterima. Silazak mekom pepeljastom podlogom prolebdili smo u hipu. Nakon 19 kilometara hoda prevaljenih u sedam i pol sati, uslijedio je zasluženi odmor i prebiranje dojmova. Neki su pomalo razočarani jer nismo savladali ta posljednja 92 metra visinske razlike do samog vrha. Oni još ne razumiju kakvom su veličanstvenom događaju svjedočili. Nisam niti ja razumjela prije petnaestak godina. No Etna je strpljiva. Svakom daje vremena, baš koliko mu treba.
Kako je bilo pogledajte u galeriji:
https://picasaweb.google.com/111898815901292873957/6301201427575553009
