Prenj i Čvrsnica (26-29.05.2016.)

 Mala ekspedicija započela je 26. svibnja kada se 17 članova našeg društva u dva kombija i pratećim automobilom uputila prema Prenju i Čvrsnici. Put preko Banja Luke, dolinom Vrbasa, vodi do prvog dužeg odmorišta hodočasničkog mjesta crkve sv. Ive u Podmilačju koja se prvi puta spominje 1461. godine u povelji kralja Stjepana Tomaševića.

image04

 

Potom nastavljamo do Jajca gdje obilazimo kulturno-povijesne znamenitosti i uživamo u domaćim specijalitetima u Bosanskoj kući. Sljedeći odmor Jablanica i obilazak spomen područja srušenog mosta na Neretvi. Slijedi uspon prema planinarskom domu na Rujištu; kombi nešto štuca, dimi, škrguće, ali vozi! Od Rujišta (1050m) krećemo planinarskom stazom prema planinarskoj kući „Adnan Krilić“ u dolini Bijele Vode (1450m). Pitom šumski prilaz uz uređene vikendice uskoro zamjenjuje neugodan osjećaj jer prolazimo miniranim područjem bukove šume Vilinog klanca kroz osiguran prolaz. Crvene oznake, žute trake i tišina. Izbijamo na proplanak gdje nas dočekuju dvije kamene stijene „Muž i Žena“, a oko nas encijani u svoj raskoši svoje kraljevske boje. Zapravo zašli smo u dolinu Bijele Vode desetak minuta nadomak pl. kuće. Dočekuje nas planinar i domaćin Elvir  i ekipica iz Istre. Isti cilj – sutra Zelena glava najviši vrh Prenja, planine koju smatraju i najljepšom i najsurovijom planinom BiH.

 

Oko 6h krećemo prema Zelenoj glavi, na izvoru točimo vodu, oštar zrak nas pomalo guši, a sunce se tek najavljuje. Svi se samo nadamo da neće biti oborina. Što se više približavamo podnožju vrha, ushit raste. Na sedlu Vidikovac (1945 m) susret s grupom planinara koji odustaju od samoga vrha jer je planinarska staza pod snijegom i ledom . Naša odluka – na vrh hrptom! I uspjeli smo, što preko snijega, što preko stijena osvojiti Zelenu glavu (2115m) i uživati u pogledu na okolne vrhove. Oprezno spuštanje, jer nemamo dereze, cepine ni užad, završava uspješno. Povratak kružnom stazom preko Jezerca, izvora pitke vode za koju stručnjaci kažu da je među najkvalitetnijima u Europi. Krajolik je toliko raznolik da se stalno izmjenjuju dolomitski krš, kanjoni, visoravni, zaravni, dolovi, vrtače, grebeni raznih oblika…ne znaš što bi prije gledao ili fotografijom zabilježio. U pl. kući čeka nas topla večera koju je  Elvir pripremio, druženje, priče i počinak.

 

 Ujutro, 28.5. spuštamo se prema Rujištu i odlazimo za Mostar. U Elviru imamo divnog vodiča i savjetnika koji nas prvo  vodi na sajam nadomak Mostara. Kupuju se gurmanski suveniri: sir iz mišine, sušena govedina i jaretina, a prve trešnje i jagode jedu se odmah! Sam Mostar odjekuje jezicima svijeta, sunce prži, Neretva nudi osvježenje. Okrijepa u Ašinice gdje kušamo: bosanski lonac, japrak, sagan dolmu, đuveč, razne pite, baklavu i smokovaču. Ah, meraka! Uz Neretvu popismo kafu pa krenusmo prema Doljanima da bismo se smjestili u pl. kući Munika.  Predvečerje kratimo obilaskom Blidinjeg jezera, najvećeg planinskog jezera u BiH na 1185m/nm. Dan za odmor je brzo prošao, slijedi završni cilj – osvajanje najvišeg vrha središnjih Dinarida.

 

Jutro (29.5.) je započelo vrlo žustrim pakiranjem i elanom za napor koji je pred nama. Od pl.kuće Munika odvezli smo se do Masne Luke, šumskog rezervata, od kuda kreće planinarska staza. Zapravo se cijelo vrijeme krećemo Parkom prirode koji je to postao od 30. ožujka 1995. godine. Mnoge su endemske vrste, uživali smo u dnevnim leptirima kojih je do sada zabilježen 91 primjerak, a od flore se ističe  bjelokori bor munika. Uspon je oštar, sunce peče, vjetar se pojačava. Dolaskom u podnožje Čvrsnice, srce staje u grlu, a poštovanje raste. Planinarska staza opet okovana snijegom i ledom, adrenalin jača, neki idu poput divokoza, neki plaze četveronoške hvatajući se za busene, ali svi dolazimo na sam vrh Pločno (2228m). Vjetar je nemilosrdan, oblači se sve što se nosilo u ruksaku, pogled veličanstven. Padaju želje za osvajanjem i drugih vrhova. Spust istom stazom, sjetan pogled na vrh i pakiranje za povratak.

Doduše, rodila se nova ideja da se ide kraćim putom, uskoro smo se svi suočili s istinom da nije, ali… Svako zlo za neko dobro. Vidjeli smo stećke, prošli kroz hodočasničko mjesto na Kedžari poznato po grobu Dive Grabovčeve i nakon 30 km prašinjarenja stigli na Ramsko jezero. Divota!

U Sisak sretno stigosmo duboko u noć. Hvala Đini što nas je potaknu do pomaknemo vlastite granice, a posebna zahvala dečkima na vožnji: Ognjenu, Damiru, Kreši i Mići.

Napisala: Vesna Rogulja Mart

Facebook
Twitter
WhatsApp
LinkedIn
Email