ROMBON I MANGART, SLO (27-28.08.2016.)

Tko još nije hodao s Đinom, rekao bi čudan plan, no mi ostali znamo kako je to normalno.

 Krenuli smo ujutro s naše najčešće točke polaska u planine – željezničkog kolodvora u Sisku. Tamo smo sreli ostale članove društva spremne za polazak na drugačiju vrstu višednevnog izleta. Buba je bila iznenađena kada nas je vidjela:

 – Pa, pa… Vi ne idete s nama na krstarenje.

 – Pokušali smo se prišlepati, ali kad nas već ne primate, idemo na drugu stranu.

 Put do Rombona je dug, oko pet sati vožnje autom, ali u priči je prošlo brzo. Iako su se očekivana dva sata uspona na vrh pretvorila u stajanje ispred table u mjestu Zavrzelno na kojoj piše četiri sata i trideset minuta, odlučili smo ipak ići gore. I potrajalo je četiri i pol sata. Za mene, koja nisam dugo hodala, bilo je iscrpljujuće. Ipak je trebalo savladati oko 1500 metara nadmorski konstantnog uspona. Odlični vidici pratili su nas sve vrijeme. I vojni bunkeri u starenju. Izgovor više za odmor uz fotkanje:

 Razgledavam!

 Na vrhu smo napravili kratak predah i bacili pogled na Mangart:

 – Tamo ćemo sutra! 

 Uslijedila je vožnja do Bovca i kratki predah uz piće gdje nismo parkirali na parkingu za žene, iako su žene ovaj put vozile, a zatim smo nastavili do Loga pod Mangartom. Bilo im je ostalo točno šest mjesta za spavanje, pa smo popunili dom.

 Vrijeme vani bilo je ugodno za sjediti te smo večerali ispred doma u mraku uz slabi odsjaj svijeće. Naglavne lampe su bile tu ako zatrebaju, a naše oči gotovo sve vrijeme uprte u nebo obasuto zvijezdama.

 Na spavanje smo otišli posljednji. Svi su već spavali, ili pokušavali spavati od hrkača. Jedno od nas se ipak odlučilo za spavanje u autu, jer još jedna neprospavana noć ne bi bila dobra. Žao mi je što i sama nisam odlučila isto, jer sam sutra itekako osjećala posljedice nedovoljnog sna.

 Ujutro smo doručkovali, navezali opremu i krenuli. Otkada sam prije tri godine bila na Mangartu i vidjela ljude koji se penju ferratom (dok smo mi hodali slovensku pot), razmišljala sam o tome kako opet otići i penjati se. I eto, napokon sam bila tu, u podnožju via italiane. Krenuli smo.

 Na usponu smo susreli puno Talijana. U jednom trenutku sam čak upitala Irenu:

 – Što je ovo danas, sve sami Talijani?

 Čim sam završila pitanje, i sama sam postala svjesna odgovora:

 – Pa mi smo u Italiji!

 Zajedno smo se smijale.

 Iako ferrata nije bilo ništa novo što već nisam prošla i savladala, mogu reći da je bilo zanimljivo, no sam Mangart i sve oko njega za mene imaju nekakvu posebnu energiju.

 Kada sam tamo, želim ostati što duže i upijati tu energiju, a kada nisam, voljela bih ići ponovo. I nije bitno da li hodam, penjem, samo stojim ili sjedim, zaista uživam u tom predjelu Julijski Alpa. Do sljedećeg puta!

 Hvala Đini, Jasminki, Ireni, Ognjenu i Matiji na dobrom društvu! 

 I da, ovaj put smo ostavili naljepnicu na vrhu!

 

Svjetlana Vujasin



Podijeli ovaj post:

Facebook
Twitter
LinkedIn
Email

Slične novosti

martinscak
Izleti

Vinica – Martinščak (17.04.2016.)

MARTINŠČAK je osamljen stožast brijeg (346 m) povrh rijeke Korane, jugozapadno od Karlovca. Vrh je lijepa livada s kapelom sv. Martina sagrađenom 1936. godine na mjestu starije crkve. VINICA je niska šumovita gorska kosa sa svih strana okružena brežuljkastim pejzažom. Vršna točka (321 m) je malena čistina okružena šumom. Nadomak vrha Vinice je planinarska kuća Mladen Polović o kojoj brine HPD Vinica iz Duge Rese.

 

Plan izleta:

 17. travanj 2016. (nedjelja) – polazak sa željezničkog kolodvora Sisak u 7 sati

Očekuje se dolazak u Dugu Resu oko 9:00 sati (nogometno igralište)

Okupljanje kod planinarskog doma Mladen Polović (30 – 40 minuta hoda od nogometnog igrališta)

Početak pohoda u 10 sati, do Vinice 10 do 15 minuta

Vinica – Martinščak: 2,5 sata laganog hoda

Povratak – dvije mogućnosti:

Martinščak – Vinica – Mala Švarča (čeka autobus): 3 – 3,5 sata

Martinščak  – Ladvenjak: 30 – 40 minuta laganog hoda.

Povratak u Sisak oko 18 sati.

Organizator izleta: Ljubica Matijašević, 091 563 2075

CIJELI ČLANAK »