Prisojnik (2547m), 15.03.2015.

Još na cesti nešto brbljamo, gledam vrh u oblaku. Prisojnik se sakrio… Pričamo još malo, tek dok prelazimo snijegom pokriveni sipar i onda priča prestaje jer počinje uspon.

Zabijam cepin, radim dva koraka, zabijam cepin pa opet dva koraka… Nakon nekog vremena noge postaju umorne, a cepin sve teže ulazi u snijeg. Sve je smrznuto i tvrdo. Povremeno udarim tri puta dok se sigurno ne zaglavi u snijegu. Glupe dereze, ponekad su stvarno teške, ali sad smo jedno, lagane kao pero lijepe se za kosinu. Baš smo si dobre.

Razmišljam o tome kako ovo opisati nekome tko to nije doživio: desno strmina glatka i sjajna i ne vidim joj rub, ali znam da završava nisko dolje ili u provaliji ili na stijenama. Lijevo je streha i siva praznina. Dečki su sada odmah iza mene. I dalje smo uglavnom tihi. Slušam svoje, ali osluškujem i njihove korake i osjećam se dobro jer znam da i oni osluškuju moje. Nema ovdje zaustavljanja ako promašiš. Četiri individualca, svaki sa svojim iskustvom i svojim mislima, meni se čini, pretvorili se u isto uho, istu energiju i isti oprez. Satima.

Oj, Prisojniče……eto nas na vrhu. Pjevat ćemo pjesmu svima iz ekipe kad se vratimo u Sisak.

Jedna, dvije, tri, četiri točkice, broji Đino u daljini, silaze prema cesti. Osjećam umor i ponos zbog sebe i prijatelja. Danas nisam bila individualka nego dio onog jednog uha, jedne energije…

Smijemo se. Idemo razvezati dereze.

A detalji? Nekoliko sati uspona, nekoliko manje sati silaska i to je to.

Ekipu činili: Edin, Damir, Željko, Đino i ja.

Irena Mihalić


 

Činilo mi se da tih nekoliko sekundi traje cijelu vječnost. Nijemo sam zurio u snježnu strehu koja se zalijepila za vršni greben Prisojnika. Izgledalo je kao da je samo zrak drži da se ne strovali u bezdan. Sve bi to bilo OK da naš put nije vodio ravno preko nje. Jutros, uspinjući se, već smo prošli tim putem, ali zbog konfiguracije terena nismo bili svjesni po čemu hodamo. Sada je situacija bila potpuno drugačija. Hodali smo po samom žiletu. Tridesetak centimetara desno od nas nalazila je vertikalna provalija kojoj nije bilo kraja, dok se pod našim nogama nalazila druga, čijim smo tankim rubom hodali. Promatrajući taj prizor shvatio sam da ukoliko netko napravi samo jedan pogrešan korak, umrijeti će na ovom mjestu. Padina je bila previše strma. Niti deset ruku sa deset cepina nas ne bi zadržalo.

 Dok se penješ na vrh, nosi te želja za uspjehom, ostvarenjem cilja, postignućem. Svaki korak je samo jedan korak manje do konačnog uspjeha. Zato ti mnoge stvari, izvan tog fokusa, promaknu. Kada ideš dolje stvar je drugačija. Bio si na vrhu, ostvario si cilj, sve to postaje povijest. Sad se treba sigurno vratiti natrag, domu, obitelji, treba ispričati priče, pokazati slike. Zato si na povratku oprezniji, ne želiš nastradati, puno bolje uočiš detalje kao ovaj pred kojim smo se mi upravo našli.

 Jedna od prvih stvari na koju sam pomislio bila je prošlogodišnja pogibija Ede Retelja na Kamešnici, kada se snježna ploča zajedno sa četiri planinara odljepila od stjene i srušila u provaliju. Sjetio sam se i svih onih ploča u spomen na stradale planinare. Osjetio sam kako mi jeza lagano klizi niz leđa. Dobro, strah je dobar, ne ako mu dozvolite da vas paralizira, već ako ga usmjerite da do maksimuma izbrusi vaša čula, poveća oprez, izoštri vašu koncentracija. Tada vam se ponovo vrati osjećaj da upravljate svojim životom, vrati vam se sabranost i što je najvažnije, skupite dovoljno mentalne snage da sa samopouzdanjem pogledate opasnosti u oči.

“Pazite na razmak!” dobacio sam Edinu i zakoračio naprijed…

Damir Matagić, detalj sa zimskog uspona na Prisojnik, 15.03.2015.


Podijeli ovaj post:

Facebook
Twitter
LinkedIn
Email

Slične novosti

visuals-irhF3-MSiXk-unsplash
Izleti

VAŽNO!

Dragi planinari,na temelju preporuka ZJZ SMŽ-a i Stožera civilne zaštite grada Siska do daljnjega se otkazuju sastanci

CIJELI ČLANAK »
125430674 1957355894406620 4602336656442775008 n
Obavijesti

‘Prek Kolci’ do Hahlića

Trebao je ovo biti najprije izlet Vihoraškim putem na Bijele stijene pa usput provjeriti novobnovljeni dom u izvedbi arhitekta- planinara Ivana Juretića koji je osmislio divna drvena skloništa Ždrilo i Šugarska duliba, ali je pretežito kamena podloga puta što je valja većinom preskakivati i ispenjavati, u vremenskim uvjetima cjelotjedne magle i vlagom presvučenog kamenja ispala preriskantna i neugodna za dugotrajno hodanje.

CIJELI ČLANAK »