No to nije bio početak puta. Jer putovanja ne počinju niti ispuštanjem pare iz lokomotive, niti odvajanjem kotača aviona od piste. Ona počinju puno ranije. Onda, kad se usudimo sanjati. Pa kad budni učinimo prvi korak prema ostvarenju sna. Dvadeset ljudi koji hrabro, budni sanjajući, u svoje živote tkaju niti sastavljene od dana koji se pamte zauvijek. Dvadeset predivnih priča. Ovo je samo jedna od njih, moja.
U snove mi još od djetinjstva dolazi bijeli lav Uhuru. Ponekad je zaigrano mladunče, ponekad je mlad i jak, a ponekad star i mudar. Ne nužno tim redosljedom, jer naša su druženja izvan pojma linearnog vremena. Svaki naš susret je čista radost, onako, kao kad se najbliža obitelj sastane nakon dugo vremena. Uhuru, pogodili ste, nije običan lav. Katkad me vodi u špilje, duboko, duboko, u utrobu Zemlje, gdje me uči meditirati. Nekad samo trčimo šumicom na Viktorovcu, prošetamo setom nekog filma u Hollywoodu, ili ležimo na crvenoj okrugloj stijeni na obroncima Kilimanjara, njegovog doma, i promatramo zalaske Sunca. Ponekad Uhuru svojim pogledom oko mog tijela pali četiri vatre, a onda se zavuče pod moj krevet gdje zadovoljno prede čuvajući moje snove. Po buđenju blijedi osjećaj slobode koju pružaju druženja s Uhuruom. No svaki put kad odem visoko u brda taj predivan osjećaj lakoće postojanja ponovo se vrati. Tamo sam svoja. A trebalo mi je jako dugo da otkrijem tu svoju povezanost s planinama. Onu vrstu povezanosti gdje strmi usponi izvlače na površinu ono najbolje iz tebe. Trebala je i teška bolest. Tek tad, nakon tri operacije, kad se izmrcvarena od kemoterapije nisam imala snage popeti na drugi kat do svog stana, tada je počela moja priča. Viseći bespomoćno na gelenderu, pitala sam se hoću li ikad više vidjeti svoje voljeno Sljeme. Činilo se tako visoko i izvan dosega, kao da je u Himalajama.
Od tada, od početka moje priče, prošle su četiri godine. Izašli smo iz aviona u Moshiju na ugodnih 25°C. U Tanzaniji koja se nalazi ispod Ekvatora, u srpnju traje zimsko sušno razdoblje. U okolici Moshija zemlja je prekrivena oskudnom sprženom travom. No Marwa, glavni vodič naše ekspedicije, objašnjava kako sva ta sasušena površina odmah nakon prvih kiša ozeleni životom. Kako odmičemo od Moshija i penjući se bližimo ulazu u nacionalni park Kilimanjaro, tako se mijenja i krajobraz. Zemlja postaje sve zelenija i u podnožju ove vulkanske planine prolazimo pored plantaža banana i kave. Ovdašnja lokalna sorta arabike najbolja je kava koju sam ikad kušala. “Ovdje na nižim obroncima Kilimanjara obitava pleme Chagga. Ovo su njihove plantaže. I ja sam Chagga”, pojašnjava Marwa.
Pri ulazu u Nacionalni park Kilimanjaro uslijedila je provjera opreme, vaganje prtljage i najam nosača. Marwa nadgleda utovar namirnica, od lubenica do boca s kisikom- sve će to odavde do Kibo huta na 4700 m nositi nosači. Za našu grupu od dvadeset penjača radi ekipa od preko pedeset ljudi: nosači, vodiči, kuhar i njegovi pomoćnici.
Naša polazna točka je Marangu gate, ulaz u nacionalni park na 1980m. Nacionalni park osnovan 1971. godine nastao je od šumskog rezervata kojeg su osnovali njemački kolonizatori još davne 1910. godine, pokriva površinu od 753 km2 iznad 2700m i nalazi se na UNESCO-vom popisu mjesta svjetske baštine.
Cilj naše ekspedicije je najviši vrh Kilimanjara, Uhuru Paek 5895m, najviša točka najvišeg vulkana Kibo na masivu Kilimanjara, divovskog stratovulkana koji je sa svojih 4600m od podnožja najviša samostojeća uzvisini na svijetu. Uhuru Peak ujedno je i najviši vrh Tanzanije i najviši vrh Afrike. Da, da, dobro ste primjetili, Uhuru, baš kao ime mog bijelog lava. Na vrh ćemo penjati Marangu smjerom, sveukupno šest dana.
Prvog dana prolazimo kroz kišnu šumu divovskog drveća sa čijih visokih krošnji nas cijelim putem prate majmuni. Naše odredište Mandara hut 2700m od Marangu gatea udaljeno je 8 kilometara koje prolazimo niti ne primjećujući uzbrdicu. Idućeg dana neposredno nakon Marango huta kišnu šumu zamjenjuju planinske livade i afričko krško raslinje aromatičnih trava čiji mirisi podsječaju na šetnje Velebitom. Staza obilazi manje kratere, i uskoro susrećemo endemsku vrstu predivne gigantske lobelije. U pauzi za ručak iz ruksaka sjedamo na okrugle crvene stijene, baš kao iz mojih snova, no umjesto bijelog lava društvo nam prave ogromni endemski bjelovrati gavrani, koji samo što ne progovore žicajući malo hrane. Pred Horombo hutom (3720m) ukazuje nam se Mawenzi sa svojim oštrim rubovima. Marva mi priča kako je ovaj vrh nekad bio puno viši od Kiba, no uslijed erupcija se urušio dok se Kibo istovremeno počeo uzdizati. Oba vulkana, razdvojena sedlastim platoom na visini od 4400m, počela su eruptirati prije oko milijun godina. Stijene Mawenzija su jako trusne, pa su vlasti radi čestih nesreća zabranile penjanje dok dobro ne osiguraju staze. Mawenzi je za razliku od Kiba, ugasli vulkan. Kibo je uspavan, no povremeno ispušta plinove, a lava teče na dubini od samo 400 metara ispod vrha. “Uhuru”, nastavlja Marwa, “na swahiliju znači ‘sloboda’. Prvi zabilježeni osvajač najviše točke na krateru Kiba bio je Hans Meyer koji se tu popeo 1889. godine u vrijeme kad je planina pripadala dijelu Njemačke istočne Afrike. Meyer je vrh nazvao ‘Kaiser-Wilhelm-Spitze.” Priča mi Marwa kako se po izborenoj slobodi od kolonizatora na vrh prva popela tanzanijska vojska i tako je Kajzer konačno postao Uhuru. Dok priča samnom, diskretno ali precizno Marwa očitava znakove borbe tijela sa sve rjeđim zrakom. On i drugi vodiči samo nam pogledaju u oči da bi točno dijagnosticirajali u kakvom je tko stanju, kao da nam očitavaju stanje duše. “Samo pazi da hodaš toliko polako da ti niti puls niti disanje ne ubrzaju, i stići ćeš do vrha”, savjetuje me Marwa dok se približavamo Horombo hutu. Tek pred kraj drugog dana hoda, dok prelazimo potok pun velikog okruglog kamenja, pred nama se ukazuje Kibo. Čudno je gledati ga tako usnulog pod ledenjacima, prelazeći potoke preko kojih sam već gazila s mojim bijelim lavom. Četvrtog dana uspona, nakon jednog dana aklimatizacije, ostavljamo Horombo hut za sobom. Bližeći se Kibu, savanu zamjenjuje alpska pustinja puna okruglih crvenih stijena po kojima me Uhuru već puno puta vodio u snovima. Samo su dvije stvari drugačije sad kad sam ovdje prisutna fizički, u budnom stanju: nema zraka i hladno je. Puše jak vjetar i užasno je hladno. Koncentracija kisika u zraku sve je niža. Disati je sve teže. Počinje me boljeti glava. Stižemo u Kibo hut na 4750m. Marwa mi daje dva paracetamola i nakon par žlica presoljene juhe odlazim leći. Nakon par sati odmora puno mi je bolje. Bude nas na večeru. Do sad smo za večeru dobivali uvijek svježe kuhane krumpire, batate i platane koje izgledaju poput banana ali su kestenjastog okusa. I slasne mahune koje rastu na divlje čak i po ulicama Moshija, a koje pripremaju tako da se tope u ustima. Večeras, prije uspona na vrh, daju nam samo čaj, malo keksa i lubenice. Zabranili su nam kavu, čokoladu i bilo što što sadrži kofein.
Jedanaest je navečer. Oblačimo se i palimo baterije. “Vidim te na vrhu”, dobacuje mi Marwa dok nam svima zagleda duboko u oči.
Zakoračili smo duboko u noć. Hladno je. Strmo je. Srce lupa sve brže. Dišem sve teže. Prisjećam se Marwinih riječi, “hodaj tako polako da puls i disanje ne ubrzaju.” Propuštam penjače i priključujem se sporijoj grupi koju vodi Pray. On hoda lagano, lagano, i umiljato pjeva tihim punim glasom. Onako, kao da svojoj desetomjesečnoj djevojčici pjeva uspavanku. Nekima nije dobro. Odustaju. Pray i drugi vodiči spuštaju ih dolje do Kibo huta. Niti ja se ne osjećam dobro. Hladno mi je. No uskoro radimo prvu pauzu i nakon što sam popila malo vrućeg čaja, odjednom dobijam krila. Isped mene je Julius. Grupe više nema, neki su odustali, neki zaostali. Julius ide jako polako, paše mi takav tempo, no zabrinuto ga pitam hoćemo li stići do vrha ako nastavimo hodati tako sporo. “Kako da ne”, odgovara Julius, “na vrhu smo ujutro, nakon svitanja.” Baterija osvjetljava Juliusove korake. Obližnje stijene pretvaraju se u kuće. Sjene se pomiču i postaju žive. Svako malo u odrazu svjetla baterije zabljesne me bijela griva moga lava. Juliusove noge sad su njegov rep. Budim se jer mi je hladno. Pa opet zaspim i hodam spavajući otvorenih očiju. U daljini opet vidim kuće. Pa me razbudi zima. I tako satima. Povremeno stajemo da mi Julius natoči toplog čaja. Sad je oko -10°C, a on je bez rukavica. Preklinjem ga da uzme moje rezervne iz ruksaka, no on samo odmahuje rukom “samo bi mi smetale kad ti dodajem stvari iz ruksaka”, pojašnjava smijući se. Staza je sve strmija i sad je stijena zamjenila crni vulkanski pepeo i pijesak. Dok izbijamo na kalderu vulkana kod Gillman’s Pointa, polako se dani. Pred nama je uspavani Kibo. Grotlo njegovog kratera ponire u bezdan. Uz sam vrh kratera okovan je ledom. Odjednom, svitanje donosi umor. Gledam ljepotu pred kojom stojim i odlučujem da je to dovoljno. I više nego dovoljno. Stajati ovdje budna i gledati snijegove mog bijelog lava. Na rubu vulkana puše vjetar od kojeg se nemoguće skloniti. Čaja više nema, a voda u plastičnoj boci se zamrzla. Hladno mi je. Više nemam snage podići nogu za novi korak. “Julius, meni je ovo dosta, ne mogu dalje. Vraćam se dolje.” Julius me gleda u nevjerici.
“Ali ide ti odlično, ma što to pričaš!? Zar sad kad si prošla najgore? Sad do vrha imamo još samo dva sata hoda po laganoj uzbrdici. Možeš ti to! Hajde!” U Juliusu kuca toplo srce mog bijelog lava. Iz njegovog pogleda izbija tolika vjera u mene.. nikad nitko nije toliko vjerovao u mene. Ne mogu stati dok me gleda tako. On vidi nešto što niti ja ne vidim. Vidi da mogu. Kao da me moj bijeli lav Uhuru gleda iz Juliusovih krupnih crnih očiju. Nastavljem dalje. Korak. Udah. Izdah. Udah… izdah.. korak.. udah.. izdah.. udah.. izdah.. udah.. izdah.. korak. Svakih dvadest minuta odustajem, ali Julius ne odustaje od mene. “Gle kako je krasno svitanje iznad glečera”, cvrkuće Julius dok se ja borim za zrak i sve mi se crni pred očima, “daj da te slikam!”
“Ma kakvo vražje slikanje, daj me pusti! Hoću kući!”, cendram jedva dišući. Julius se smije i vadi moj fotić iz ruksaka. Slika me. Slika izlazak sunca, snježne glečere okupane u rumenilu zore, slika čaroliju ljepote oko nas, ljepote u kojoj nemam snage uživati. Slika Julius, kako kaže, “da imam za poslije.”
Svi penjači oko mene vuku se mojim tempom. Korak.. udah.. izdah… udah.. izdah.. udah… korak.. i odjednom vrh!! Uhuru, vrh slobode! “Tu sam, Uhuru, tu sam!”, šapućem svom lavu, šapućem planini. Zakoračivši iz snova u javu, na krilima vjere jednog dječaka da mogu, pomakla sam granice vlastite slobode. Davno je počeo ovaj uspon. U vrijeme kad je popeti se na drugi kat bio podvig. U vrijeme kad je uspon na Sljeme bio pobjeda ravna osvajanju Mount Everesta. U vrijeme kada je svaki novi dan postao dragocjeni poklon. Kad je svaki novi uspon širio vidike i vraćao mir u srce. A mirno srce raslo i raslo pa naraslo toliko veliko i jako da sve ima snage prihvatiti. Lavlje srce. Hrabro srce koje prihvativši sve, ima snage sve i otpustiti. Slobodno srce.
Dvadeset nas je bilo. Dvadeset divnih ljudi, hrabrog lavljeg srca. Puno smo se slikali zajedno; na svakoj polaznoj točki, na vrhu, u Moshiju, na podjeli diploma za osvojeni vrh… posljednje slike pri ulasku u avion. Nakon polijetanja, Kibo nam se ukazuje u svoj svojoj ljepoti iznad oblaka. Snježni glečeri griva su moga lava. Uhuru, moj bijeli lav, strmim me je obroncima vodio visoko, visoko. Strpljivo je čekao da prihvatim strah, hladnoću, umor. Strpljivo čekao da kroz ledene visove svete planine konačno doputujem do vlastitog srca. Slobodna.
Putovanja ne završavaju dolaskom kući.. zapravo, ona ne završavaju nikad. Jer kao što neke ljude u srcu nosimo putem, tako i nove prijatelje s puta zauvijek nosimo u sjećanju. I sve one koji nas bodre i podržavaju. I dočekaju s cvijećem, kao moji dragi sisački planinari. Svi su oni isto dio puta. Nema kraja.
Tekst: Edita Ciglenečki
Fotografije: Dario Banić, Renato Milovski i Edita Ciglenečki
Nastavak galerije pogledajte ovdje: https://goo.gl/photos/gtZSzEF6RXQ9ufDV6
