Napustili smo Sisak u 5 sati i nakon nešto više od 4 sata vožnje zaustavili se na šumskom prilazu, nekoliko kilometara iza koče kod izvora Soče. Tu završava makadamska cesta i počinje uspon prema zavetišču pod Špičkom.
Staza već u startu zagrijava sve mišiće jer se strmo i vijugavo diže, prvo kroz bukovu, a zatim i kroz crnogoričnu šumu i izbija na čistinu. Kroz šumu hodamo među ogromnim mravinjacima i među rijekama mrava koji ne dopuštaju veći predah jer napadaju cipele i grizu listove nogu. Na čistini, staza je posuta kamenjem i tankim slojem sipara. Oko 14 sati i posljednji od nas stiže do zavetišća. Tamo su već planinari iz PD Susedgrad. Upoznajemo se s njima i osebujnim domaćinom, domarom Slavkom koji nas velikodušno dočekuje i govori tužnu vijest. Staza na Bavški Grintavec iz smjera zavetišća je zatvorena prije nekoliko dana i tim putem tamo ne možemo.
Sjedamo i dogovaramo da ćemo nakon kraćeg odmora i smještaja u zavetišču krenuti put vrha Jalovca da iskoristimo dan i dobro vrijeme. Isto odlučuje i duga grupa planinara pa uskoro zajedno stižemo na vrh. Po forumima piše da do vrha treba 3 sata, ali mi stižemo mnogo ranije. Oblaci putuju nebom i čas zatvaraju pa opet otvaraju vidike, ližu okolne i udaljene stijene, ali vjetar je neznatan i vrlo je toplo. Vidimo Triglav, Prisojnik, Razor, otvara se pogled i na Mangart, ali Grintavec ostaje skriven. Ostajemo na vrhu dvadesetak minuta pa se istim putem spuštamo do zavetišća. Tu nas opet dočekuje domar i sada je već nešto prije 20 sati. Poslužuje nam jotu i supu. Smijemo se, razgovaramo, opuštamo, prepričavamo iskustva i dogovaramo plan za sutra.
Ujutro ustajemo u 7, iznenađuje nas mirno i posve sunčano vrijeme. Razmjenjujemo brojeve telefona, dogovaramo neka buduća zajednička druženja, pozdravljamo domara Slavka i svi se zajedno spuštamo prema autima. Plan je obići izvor Soče pa se odvesti do Vršića i Hanzovom poti popeti se na Malu Mojstrovku.
Spuštamo se za sat i trideset minuta. Na izvoru Soče ostajemo oko pola sata i rastajemo se od predivnih kolega iz Susedgrada. U 12:00 počinjemo uspon na Malu Mojstrovku. Marijan i Marinko odlučuju ostati na Vršiću i uživati u hladu i pogledima na okolne vrhove. Željko odlučuje obići stazu prema romantičnoj Slemenovoj Špici, a Lili, Jasmina, Ognjen i ja počinjemo uspon po ferati. Ona počinje s nekoliko klinova, ali vrlo brzo nailazimo na sajle. U početku Ognjen i Jasmina vježbaju korištenje seta za osiguravanje, ali vrlo brzo shvaćamo da nam zapravo i nije potreban. Nakon 50-ak minuta izlazimo s ferate, ali tada se mijenja vrijeme i iz smjera Triglava dopire tiha grmljavina. Požurujemo korak, ali i dalje smo oprezni. Grmljavina i kiša u stijeni nikako nisu dobri. Marinko vezom javlja da oblak ne ide prema nama, ali da na Vršiću pada kiša. Nad Mojstrovkom je još suho, ne gubimo vrijeme. Dolazimo na vrh, radimo par brzinskih fotki i odmah počinjemo silazak preko grebena i niz sedlo. Kiša ne pada, stijena je suha, nazire se Sunce, ali zakratko jer već pri dnu staze počinju padati prve kapi. Zadnji deset minuta do auta kiša nas pere, a zatim opet izlazi Sunce. Po prijevoju Vršić bleje ovce. I njih valjda zbunjuje suludo vrijeme.
Prijatelji nas čekaju u Erjavčevoj koči. Krijepimo se, presvlačimo i oko 17 sati krećemo prema Sisku. Umorni, ali nasmiješeni.
Za mene je svaki odlazak u planinu istovremeno isti i različit. Ipak, svaki pamtim po nečemu što baš njega čini osobitim. Ovaj put, to je mogla biti nova nijansa narančaste na stijeni u zalazak sunca ili glasanje svisca. Možda i grmljavina nad susjednim vrhom i kiša koja se slijeva u obližnju dolinu. Ali nije. Ovaj put pamtim po ljudima s kojima sam krenula na stazu. Pamtim toplinu, smijeh, upornost, podršku, mirnoću…staza je bila prepuna dobrih ljudi. Ne zaboravimo i one koje smo susreli na njoj i srčanog domara. Biti planinar i dijeliti stazu s ovakvim ljudima, neizmjerno je dobar osjećaj.
U ekipi bili: Lili, Jasmina, Marijan, Ognjen, Željko, Marinko i Irena.
