Uz korektne izvode morfoloških i bioloških karakteristika naše najveće planine, posebice njegovog (jer Velebit je muškarac :)) južnog dijela tijela, on opisuje razloge zašto baš taj vrh nosi takvo ime. U pitanju su, naravno, lokalnim folklorom obojene legende temeljnih kršćanskih likova, pa tako kaže da je jedna od priča iz koje je iznikla simbolika njegovog imena ona o pohodu Isusa i njegovog vjernog pratitelja Petra diljem svijeta pri kojem je u svojoj sveobuhvatnosti svratio, naravno, i do Hrvatske, konkretnije Like na čiji je pomol došao, a kad ju je vidio odozgo nogom joj ne dotaknuvši tla, upravo s tog vršnog dijela planine, odjednom je nestao, zašavši u oblake.
Druga se narodska storija vezana uz Sveto brdo tiče glave Ivana Krstitelja koja je prema njoj upravo tamo bila pohranjena, pa kad ju jedan kozar iz zemaljsko-materijalističkih pobuda odande ukrade i proda u Zadru, glava se čudom sama vratila natrag i svake zime, gdje još ima snijega, upravo na mjestu njezinog nevidljivog ukopa izrasta bijeli ‘ivanjski’ cvijet.
Iako broćike poznate pod ivanjskim cvijećem ima i žute i bijele… 🙂
Ljudi, razumljivo, prirodi pridaju značenja. Njihova ovisnost i suradnja urodila je prvim paraboličkim kozmogonijama, dok naglasak na jedinstveno svojstvo baratanja jezikom čovjeku nameće da svaku pojavu i njihove međuodnose pretapa i kuje pričom. To je, takoreći, prirodno i uopće nije čudno da većinski kršćanski narod određene zemlje, svim, a posebice njezinim najljepšim izdancima, uz učitavanje ili prijenos vlastitih raspoloženja, zaodijeva simbole.
Jer Sveto brdo je vizurom i sveobuhvatnom preglednošću pogleda koji u dobrim vremenskim uvjetima pruža, doista najljepši, iako iza Vaganskog, 5 metara niži i stoga drugi najviši vrh Velebita.
Mukotrpnost ili hodočasničko svojstvo prilično strmog uspona, natjeralo je svećenike pridati mu još jednu simboličku vrlinu.
Kad sam se prvi put na njega prošlo proljeće penjala neoznačenim, poprečnim putem iz smjera Malog Libinja, stvarno sam ga upamtila u svjetlu naporne i zahtjevne rute.
Jučer smo mu prišli i popeli ga s druge strane, u podnožju krećući iz Svetog Roka, konkretnije, nešto višeg završetka mjesta Egeljac i ‘preko Dušica’, a zapravo nekakvih pastirskih kućica za iznajmljivanje, gdje je uspon prema Brdu postepen i daleko blaži od onog koji pamtim. Ne znam čini li mi se, budući bi moglo biti do u godinu dana razmaka nabijene kondicije, ali jučerašnji uspon mi je djelovao izrazito poletan i lagan.
Neobična je okolnost da se, sasvim neplanirano, ponovila interesantna kontingencija simetričnosti od prošli puta.
I opet simetričan datum 20.12.2020., zamotan u dvojke, kao što je onda bio u sveto trojstvo trojke, 3.3.2019.(3+3+3(2+0+1)=9 :)).
I ponovno smo neočekivano dobili sunce i odsustvo snijega, odnosno, težih uvjeta zimskog načina uspona uz pomoć dereza i cepina koji nam nisu trebali iako smo ih ponijeli, a sreli smo, iznenađeni (ne pretjerano) i svoje kolege planinare Siščane, s kojima sam i prvi put, i opet u (svetu) nedjelju krčila svoj put prema gore.
Zadnji slobodan dan prije zakračunavanja najbližih granica, pri čemu planinari ostaju samo sa svojim lokalnim brdima, praktički na zimski solsticij i pred poravnanje najvećih planeta Sunčevog sustava.
Za koje astronomi kažu da neće utjecati na ništa. Ha dobro, mada ne možemo poreći da je ova godina i dosad ispala posebna.
Mi smo si značenje pronašli, a okolnosti nekako pomognu doživjeti i učvrstiti u sebi zakopano, poneseno uvjerenje.
Tekst i fotografije: Petra Sigur
