Nismo se dali omesti te nakon entuzijastičnog pakiranja stvari, jer nekima je ipak prvi puta da više dana namjeravaju provesti penjući se po otočkim brdima, a nemaju previše opreme na raspolaganju, uputili smo se u avanturu ranom zorom (u pola sedam) naravno praćeni kišom (kako je bilo i najavljeno).
Nimalo obeshrabreni dobro smo se zabavljali na putu kroz Gorski kotar dok je kiša prelazila u poprilično gusti snijeg koji je tijekom noći već zabijelio krajolik na tom području. Iako smo se pravili kao da je to samo prolazna poteškoća i da će nas na Krku dočekati sunce, ipak smo se povremeno pogledavali onako nadobudno pod punom spremom za planinarenje (kako ne bismo gubili vrijeme na presvlačenje kada stignemo na odredište).
Raspoloženje nam nije promijenila niti kiša koja je i dalje padala uz prilično jake udare bure dok smo tražili parkiralište u Baškoj jer smo ipak odlučili popiti kavu i pričekati da prestane padati prije našeg pohoda na Vrženicu. Nakon neizostavnog fotografiranja uz plažu okupanu uzburkanim morem uputili smo se stazom preko Rebice (311m) do uvala Vela i Mala Luka praćeni suncem i snažnim udarima bure.
Bio bi to priličan uspon za mene početnicu čak i da nas bura nije bacala iz ravnoteže, ali je pogled s vrha na uvale i ljepotu mora bio dovoljna nagrada za uloženi trud, da ne spominjem odmor na plaži u zavjetrini i uživanje u suncu i mirisu mora dok su se iskusniji članovi naše male ekspedicije penjali na vrh Corinthiu. Malo sam se opustila iako sam znala da se moramo i vratiti preko istog vrha, no ostatak ekipe me je tješio da će silazak do automobila biti kraći i lakši dio puta. Baš sam bila naivna!
Silazak je uključivao prolazak kroz kanjon Vrženica za koji sam mislila da je prilično kratak i relativno lagan dio puta. Malo mi je lakše kad se sjetim da su se i ostali iznenadili terenom, dužinom i težinom silaska. Svi naši napori bili su dodatno „ukrašeni” lešinama jadnih ovaca koje nisu bile dovoljno spretne svladati teren kanjona. Nakon bezbrojnih zavoja, lešina i međusobnog hrabrenja konačno smo primijetili blagonaklonu promjenu terena, obrise prekrasnog borovog šumarka i šum mora. Spas! Mali odmor i okrepa na plaži nakon što smo shvatili da moramo prijeći još tri uvale kako bi stigli do Bunculuke gdje smo parkirali automobil.
No dobro, pomislim, ne može biti tako strašno. Naravno da me je na kraju dočekalo iznenađenje u vidu tristotinjak strmih stepenica koje su predstavljale posljednju prepreku prije nekoliko kilometara pitomijeg terena do parkirališta. Sad nema nazad. Nemojte me pitati od kuda mi snaga za svladavanje stepenica jer vam na to pitanje, ni uz najbolju volju, ne mogu odgovoriti. Znam samo da je teško opisati taj osjećaj kad sam se konačno smjestila na sjedalo automobila. Nisam čak ni razmišljala kako ću izaći kad napokon stignemo do smještaja. Ipak sve sam muški odradila i zasluženo uživala u vrućem tušu i toplini lijepog bungalova s prekrasnim pogledom na more. Nisam mogla spavati od umora i uzbuđenja, ali i straha od mogućih posljedica moga vatrenog krštenja. Samo ću vam reći da je to bio junački početak moga hodanja po otočkim vrhovima jer smo se sutradan uputili trajektom na Cres i Lošinj pa iz Nerezina odlučili na popis dodati Osorščicu i njen vrh Televrin (589m), bez obzira na i dalje značajan vjetar.
Hrabriji i izdržljiviji članovi ekipe su to i napravili, dok sam ja u pratnji svoje nesebične mentorice i čuvarice ipak došla samo do pola puta prema planinarskom domu i odradila pristojan silazak, uživajući pri tome u ljepoti i mirisu divljih ciklama, smijehu i ugodnom društvu, vođena obećanom nagradom, kavom uz more (koju smo i odradile iz topline hotelskog restorana gledajući more kroz staklenu stijenu). Bez obzira na moj elan i volju, mentorica i ja smo ipak propustile uspon na Grobničke Alpe (koje su slijedećeg dana prehodali ostali članovi ekipe, dok smo mi uživale u turističkom razgledavanju Krka, Jurandvora i Baške uz pregršt kulturnog uzdizanja, sunca, mora i neizostavne dobre hrane (domaće šurlice s divljim šparogama i škampima, mljac).
Sljedeće jutro probudili smo se uz pahulje snijega koje su se neumoljivo kovitlale između sivog neba i još tamnijeg mora, ali je prizor bio čaroban jer smo uživali u toplini bungalova. Uz tople napitke, dobro društvo i pokoju partiju karata, dan odmora brzo je prošao, snijeg je prestao pa nas ni bura nije mogla spriječiti da poslije podne posjetimo Vrbnik, jer valjalo je opskrbiti se lokalnim delicijama.
Pretposljednji dan nas je ponovno odveo na Cres. Cilj je bila Tramuntana, staza orhideja, no prije toga uspon na Sis (639m), koji sam ja lukavo propustila (ruku na srce staza je strma, a bila je prekrivena snijegom koji je padao prethodni dan). No Tramuntanu sam pošteno odradila. Polazak iz mjesta Beli bio je ispraćen suncem pa sam se, tješena objašnjenima da je staza lagana i prilično kratka, veselo uputila u novu avanturu. Nikad kraja mojoj naivnosti!
Zbog prilično loših markacija nekoliko smo puta nespretno skrenuli pa se staza odužila tako da se nakon nekog vremena hodanja kroz snijeg (da dobro ste pročitali!) i vrijeme počelo mijenjati iz sunčanog u oblačno praćeno slabim snijegom. No i ta smo iskušenja hrabro podnijeli te se sretno vratili do automobila i za nagradu odvezli do Malog Lošinja probuditi uspomene uz kasnovečernju pizzu u automobilu prije hvatanja zadnjeg trajekta za Krk. Posljednji dan obilježio je uspon upornih članova ekipe na Mjesečev plato koji smo mentorica i ja lukavo izbjegle, zamijenivši planinarsku opremu malo elegantnijim izdanjem za uživanje u suncu i obilnim komadima Krčke kneginje prije povratka u svakodnevicu.
Ekipa: Lidija, Dunja, Marta, Ines i Slaven
Tekst: Ines Pavlinac
Fotografije: Marta Narančić, Slaven Bobić
