No, nevažno jer nam je bilo lijepo!
Naša mala karavana od četiri automobila već se u 8.30 našla pod obroncima Ćićarije. Polazna točka Brgudac prvo nam je malo izmakla jer baš i nismo shvatili strelice na veeeliiikoooj tabli pa smo posjetili i Lanišće, najveće naselje na Ćićariji i iz automobila bacili pogled na crkvu sv. Kancijana. Vratili se istom zavojitom cestom, ponovno pogledali tablu i krenuli put Brgudca. Očekivali smo uspavano selo kad ono tulum i pjesme o Hajduku na najjače (nekima je bilo milo oko srca!).
Staza prema planinarskoj kući Korita kreće od vodospreme kolnim putem koji uskoro treba napustiti i skrenuti lijevo puteljkom koji vijuga borovom šumom. Aromaterapija je započela.
Budući da su motivi hodanja uvijek različiti, rastegnuli smo se stazom i nakon četrdesetak minuta ponovno skupili kod Korita. Iznad nas Brajakov vrh, neki su gledali iz žablje perspektive, neki odustali jer su već bili, a neki mahali s vrha. Odmor uz Korita pa zajednička fotka kod planinarske kuće i nastavak gibanja prema Velikom Planiku.
Putem svega… i pogleda na jezero Butoniga, i šafrana, i kukurjeka, i pjeva ptica, i snijega! Na vrhu Velikog Planika (1272 m) još nekoliko planinara, Rijeka i kvarnerski otoci na dlanu, Snežnik u bjelini i radost na licima svih. Neki su i prvi put prešli 1000m no nije bilo po guzi – čekamo 2000m!
Budući da se nekima isključivo guštalo na suncu i u pogledu, jedna ekipa odlazi prema Malom Planiku (1259m) i kružnom stazom spušta prema polaznom mjestu. Ostali se vraćaju prema Koritima, koja su bila od velike važnosti žiteljima ovoga kraja jer se voda nakupljala iz nepresušnog izvora koji izvire iz stijene Koritnjeg briga.
Danas u Brgudcu živi samo 14 stanovnika! Podatci govore da je nekad to bio kraj od 400 stanovnika koji je držao i do 300 grla stoke, a uz to su se bavili i proizvodnjom drvenoga ugljena (krbunice). Nažalost prema stihovima koji se mogu pročitati na spomen-ploči Ne zabite se vrnuti i porukom: „ Do ove gorice ispraćali smo svoje najdraže kad su šli delat u tuđinu, kad su šli va soldačiju. Tu smo se pozdravili, tu se dosti suza prolilo, ali se bogme i puno vina popilo“, izgleda da se povijest ponavlja u jednom svome dijelu.
Ostavljamo obronke Ćićarije u želji da će Ćići i dalje bulgariti ili bolje rečeno zarozgati svoje pjesme koje su ušle i na popis UNESCO-ove nematerijalne baštine. Pa tko želi znati kako zvuče, poslušajte nosač zvuka Na verh gore, na kojem je zabilježen najarhaičniji način dvoglasnog pjevanja – bugarenje iz Ćićarije u izvedbi ženskih vokalnih skupina Jažulice i Frndalice.
I za kraj, kavica u Opatiji pa kući lagano.
Na izletu su uživali: Biserka, Damir x 2, Dunja, Ines, Ivica, Lidija, Marta, Milan, Sandra, Senka, Slaven, Vesne x 3 i Bundica.
Fotografije: Slaven Bobić i Sandra Krlelić
Tekst: Vesna Rogulja Mart
