Problemi s kojima su se susretale „Dragojle“ prošlih stoljeća su, na sreću iza nas, ali kako svako vrijeme nosi svoje, nas je „cimao“ prijevoz, još od samog početka. No, ipak smo, u zadnji čas, stigli u Novo Selo Okićko, ishodište našeg, ali i Dragojlina pohoda davne 1843. godine, te presretni uhvatili „rep“ kolone.
Čestih gužvancija i nervoze prisutnih na brojnim velikim pohodima nije bilo – uživale smo u svojoj obleki, naslikavali se i divili maštovito kostimiranim Dragojlama i oficirima, pohodnicima iz mnogih društava.
Negdje na putu netko nas je i prebrojavao.
Moj broj je bio dvjestošezdesetineštoo, procjenjujem, preko 300 sudionika.
Kolona se na račvanju za PD „Dr. Maks Plotnikov“, odnosno „Dragojlinu stazu“ razdvajala tako da je na samoj stazi bila manja gužva, a organizatori su gelenderima osigurali gotovo cijelu stazu, no ipak je uspon u dugim suknjama bio popriličan izazov.
Mišljenja sam kako je to definitivno jedan od ključnih razloga što je duljina suknje s vremenom postala sve kraća.
Na vrhu Okića (499 mnv), unutar zidina Starog grada domaćini su nas dočekali s najavljenom zakuskom. Bilo je tu svašta, ali za nas koji smo se među zadnjima sjetili jesti (zbog naslikavanja, jel) ostao je uglavnom kruh namazan mašću… i bilo je izvrsno!
Nakon zakuske (i još malo naslikavanja, jel) spustili smo se u Dom gdje nas je dočekao dio naše ekipe koji je odmah tamo i krenuo (s onog račvanja iz dva odjeljka prije).
Uz grah, pivo i ležanje na livadi, druženje i ples dogovorili smo se, obzirom kako smo došli s dva kombija da će jedan krenuti kući u dogovoreno vrijeme, a ekipa iz drugog će otići ispenjati „Žoharov put“, stazu osiguranu klinovima i sajlama u stijeni (ferata).
Tako je pet Dragojli navuklo suknju do „pasa“ i još jednom zadovoljno došlo na vrh Okića. Najzadovoljnije su svakako bile Dragojla – Ines, Dragojla – Marina i Dragojla Gordana, jer su ga prvi puta penjale. Onima koji su HTJELI JOŠ omogućen je bio još uspon na jednu čeku uz put na povratku, osiguranu drvenim lojtrama.
Na povratku je bilo još poslastica, ali to ću ostaviti na slikama da pogledate.
I još jedna stvar, kako rekoh da svako vrijeme nosi svoje … Dragojla se penjala bosa pa nije ni mogla imati ikakvih problema raspadnutim gojzericama (ahh blago njoj 😉
Za naše Dragojle izvrsna je stvar imati široku ljepljivu vrpcu uvijek u ruksaku! Ali kad ju nemaš super stvar su buff-ovi i gurtne!
Pozdrav od spretnih Dragojli i dogodine! 🙂
Tekst: Ljiljana Bonev Dokman
Fotografije: Ljiljana Bonev Dokman, Ines Vuković, Gordana Olah, HPD Željezničar
Fotoalbum veselih Dragojli pogledajte OVDJE.
