Okupljanje je bilo u 7 h na željezničkom kolodvoru u Sisku gdje je došlo 9 planinara, a do Petrinje smo pokupili i ostale. Svi zajedno smo se okupili u kafiću Shpitza u Glini gdje smo popili kavu i dogovorili kako ćemo dalje. Šteta je ne napomenuti da se auto u kojem je bio organizator i vodič (čitaj moja malenkost) zaputio prema Topuskom, umjesto prema Dvoru. Ipak, nismo stigli do Topuskog nego smo ubrzo primijetili da ne idemo u dobrom smjeru.
Kao što smo i očekivali, približavajući se prijevoju Vratnik, bilo je sve više snijega, te nas je na prijevoju dočekao snježni pokrivač od 30-40 cm. U planu je bilo ostaviti dva auta na prijevoju, a preostala 3 prevesti u Gvozdansko koje nam je bilo krajnje odredište hodanja. No da bi ostavili i jedan auto, morali smo očistiti snijeg kojeg su ralice nagurale pa smo u Gvozdanskom ostavili 4 auta, a na prijevoju 1.
Dok su vozači prevozili aute (40-ak minuta), ostali planinari su započeli s hodanjem (9:15), kako se ne bi smrzli čekajući. Snijeg je bio dosta težak i mokar, s lagano smrznutom korom. Trebalo je po tolikom snijegu prtiti oko 17 km, koliko je dugačka staza. Da me ne bi previše zezali, potrudio sam se stići grupu na pola puta do Dikavca, prije Vučkovića brda i pomoći prtiti snijeg. Između ostalih šala na moj račun, bio mi je ovo „inauguracijski izlet“ pa bi se vjerojatno još dugo prepričavalo da sam ih ostavio same. 🙂
Cijeli dan nas je pratilo maglovito vrijeme pa nismo uživali u lijepim, panoramskim pogledima, no vrijeme i temperatura su bili pogodni za hodanje. Na Dikavac stižemo u 12:40, a ubrzo nam se pridružuju i ostali „vozači“. Na vrhu radimo kraći predah za jelo i nastavljamo prema Goletnim rudinama. Prošli smo kroz zaseok Kovačevići i spustili se na dno klanca gdje teče potok Stupnica. Uz Stupnicu smo makadamskim putem, preko čak 8 mostića došli do ušća potoka Karlice u Stupnicu. Nastavljamo uz Karlicu, koja je po našim pretpostavkama očito služila kao put iz doba Zrinskih u 15. i 16. stoljeću. Uz potok postoji proširenje poput ceste, na dva mjesta postoje ostaci mostova, a mogu se vidjeti i ostaci greda koje su vjerojatno bile u sklopu mlinica. Bilo bi zanimljivo istražiti više o povijesti ovog kraja! Potok smo preskakali 5-6 puta, a zanimljiva anegdota je kada mi je jedan planinar rekao: „Znaš li Marko zašto nemam problema s prelaženjem potoka!? Zato što odavno ne osjećam noge!“ Dobro smo se nasmijali.
Napokon se uspinjemo do hrptenog dijela gdje bi odvajanjem lijevo krenuli prema zaseoku Beke iz kojeg inače dolazimo na Rudine. Mi smo krenuli desno prema Goletnim rudinama. Na hrptu je puhao hladan vjetar, pa smo morali skupili malo više snage da bi došli do vrha. Iako već vidno umorni, na vrhu smo veseli i uz zezanciju odradili photo session. Nagradili smo se i ostatkom kikirikija sa izborne skupštine od večer prije. Gotovo smo se odlučili otići i na vrh Mala Rudina, ali zov ćevapa koji su nas čekali je bio jači. Spustili smo se stazom prepunom brojnih prepreka u vidu srušenog drveća do zaseoka Drljaće (stvarno je „ć“) i u Gvozdansko (17:00 h) podno poznate utvrde, gdje su bili parkirani automobili.
Pregrupirali smo se po autima jer je troje planinara odlučilo odmah ići doma, odvezli se po auto koji nas je čekao na Vratniku i zaputili se prema B. Kostajnici na već standardno odredište u restoran „Druga kuća“ na ćevape i pivo. Zadovoljni, ugrijani i siti krećemo kući.
Hvala svim planinarima na sudjelovanju na izletu, dobroj volji i odlično odrađenom hodanju.
Organizator i vodič: Marko Kotaranin
