Bilo je svega (sad se Megi smije :), jer zna što slijedi, s obzirom da sam već nekoliko puta na povratku podijelila oduševljenje), od sunca i krema za sunčanje do brzih gustih oblaka i kiše, livada i cvijeća, kamena, šume, sipine, blata i mokrog korijenja, ravnih staza, zatim jako strmih uspona, jednako toliko strmih silazaka uz nekoliko padova, sajle, jednog tunela i hororskog plašenja, talijanskog bunkera…od sunčanih naočala, podignutih nogavica do potpuno mokre i prljave odjeće koja se putem i osušila, četiri stajališta, a na svakom drugačija atmosfera: u domu pri Zelenici veseli razgovori planinara s pogledom na okolne vrhove Srednji vrh, Vrtaču i Stol, u domu pri izvoru Završnice hrpa se limača spuštala ziplineom napravljenim tehnikom tirolske prečnice, u Roblekov domu većina zamišljeno gleda kruženje jedrilica iznad Bleda u daljini dok drugi fino objeduju, a u Koči na planini Preval raspoložena nas domarica ispraća kao posljednje prolaznike kroz njezinu miomirisnu kuhinju. Vidici neopisivi, (s veseljem prepoznat Bled-ajo;)), i sve tri perspektive usvojene: izvijamo vratove ne bi li dosegli visinu doma na nasuprotnoj padini, u žabljoj perspektivi mjerimo najkraći put do vrha, a sa grebena ptičja nas vuče prema domovima. Nije tome kraj… susreli smo i mokre ovce na vrhu i blatnjave krave i čistog bika kraj koče…a hrana..veselila me riža s graškom iz ruksaka za ručak, a nakon spusta ajdovi žganjci, kislo zelje i ocvirki. Bilo je prolivene pive u ruksaku, želučanih tegoba, poderane jakne i zaboravljene rezervne robe, polijepljenog štapa – ma svatko je imao svoj križ, ali lagan i nebitan uz ekipu, zezanciju i uživanje u svakom, pa i kišnom trenutku. I naravno, kao što je uobičajeno za turu od 11 sati, izlet je počeo jutarnjim smijehom i razgovorom u autu, a završio klađenjem tko će prvi zaćoriti na povratku kući, bitno da nije bio vozač Iva, a Senka se tog dijela ne sjeća;). E, sad, gdje se, kada i kako sve to zbilo, prepustit ću Vašoj moći rasuđivanja, ili jednostavno pogledajte fotke. A za sve koji ne znaju kuda bi jedne lijepe sunčane nedjelje s primjesama kišnih tuševa… slijede usputni detalji.
Krenuli smo u 5 h (i 15 min, moje kašnjenje ili akademska četvrt, kako se uzme;)) sa parkirališta kod Lidla, vožnja je trajala tri sata (uz jedno kratko stajanje) preko Ljubljane prema Kranju, te dalje do izlaza Tržić, i pravac do Ljubelja, gdje ostavljamo auto. U 8h (i 15 min) pošli smo na kružnu turu Ljubelj (1058 m)–Planinski dom na Zelenici (1536 m)– Dom pri izviru Završnice (1425 m)- Roblekov dom na Begunjščici (1657 m)- Veliki vrh/ Begunjščica (2060 m)–Koča na planini Prevala (1311 m)–Bornov tunel–Ljubelj (1058 m). Od doma do doma, doma do vrha i vrha do doma hoda se oko dva sata, tako da su kontrolne točke skoro pravilno raspoređene. Staza počinje blago strmo do Zelenice, nastavlja se šetnjom do doma pri izvoru Završnice, dalje prekrasnim livadama uz spuštenje, a potom strmim konstantnim usponom do Roblekovog doma i Velikog vrha na Begunjščici. Putovi su dobro označeni, a sam vrh su označile ovce, što neumanjuje doživljaj daljine i visine, pa čak i uz sive oblake u pozadini. Koča na planini Prevale sa grebena se vidi kao da je nadohvat ruke, a to znači da put ide oštrom strminom po kamenu i kroz šumu. Kao nagrada za kraj, od Koče na Prevali vijuga potpuno ravna staza do Bornovog tunela, pa prema parkiralištu (staza do Ljubelja je nemarkirana, a markacija koja se pojavljuje na jednom dijelu vodi u Podljubelj). Valja napomenuti da je ovo kondicijski zahtjevan, ali zanimljiv izlet. Zadnji napuštamo parkiralište u 19 sati (i 15 min).Bilo je svega….Hvala Ivici na ugodnoj vožnji i simultanom prevođenju Slovenščine, Senki na slikovitim padovima i izmjenjivanju u vođenju, Damiru na spremnosti da mi prepusti rezervnu odjeću i motivirajućem mirisu prolivene pive u ruksaku, i Megi za najdražu horor scenu u tunelu. Hvala, družbo!
Tekst: Marina Paprika
