sada nekako s drugima doživljavam ustrajni minus kao eksces i još mi nevjerojatnošću odjekuje bombastičan naziv bloka rtl-ovih vijesti “Snježni Armagedon” kada je u zemlji napadalo i zadržalo se 20 cm pokrivača iznad gležnja, a novinari pokrivenih glava krznenim kapuljačama unezvjereno cupkali ispred kamere u Delnicama najavljujući smak svijeta ako padne još koja pahulja.
Davnih sam se dana prebacila s praćenja života preko ekrana na teren, slično tim novinarima, samo smo danas sišle s autoceste kod Vrata iza Delnica i popele se na Sušak ili Mali Platak odakle smo odlučile penjati Snježnik (1506 mnv), a zatim dalje hrptom do Guslice (1490 m) koju u pozadini ružnih odašiljača na vrhu podriva, naknadno sam saznala, zanimljiva prošlost korištenja.
Dovoženjem na Platak otkrile smo kako se pola Rijeke za slobodnih, snježnih dana seli zajedno s obitelji gore, koristeći ovaj zimski incident za skijanje i sanjkanje, čije smo zaglađene, uređene staze putem prošle, ostavljajući pod sobom redove za vučnicu, disko muziku i pare čaja i kuhanog vina. Iako prilična gužva i na markacijama obilježenim stazama, planinarenje je ipak sport i rekreacija čija je osnovna sastavnica mir i tišina, a i kvrgava neuređenost snijega iznad koljena kojim se pod nagibom ore satima, prirodnom selekcijom prorjeđuje broj ozbiljnih interesenata, premda smo imale znatiželjnih upita kamo idete i gdje ste to bile.
Vrijeme je djelovalo možda malo lošije nego jučerašnja idealna kombinacija sjajnog sunašca i debelog, svjetlucavog pokrivača – poluoblačno, no svejedno providno, a i sjene su oblaka u raznim nijansama sive ono što planini redovito dodaje karakter.
Iako smo ponijele zimsku opremu za penjanje u slučaju leda pri kamenim vrhovima, ni dereze ni cepin nisu nam trebali, sve je odradio vibram đon gojzerica i po jedan štap svakoj.
Na izbočenim hrptenim dijelovima snažnije je puhalo, gotovo do neugode za otvorenost lica i na momente je zabijeljena površina između Snježnika (kojem samo ime govori koji mu element najviše priliči i zadržava se na njemu unatoč blizine mora skroz do proljeća) i Guslice, podsjećala na izlete u Sloveniju i Alpe (eh, dok smo slobodno kolali preko granice).
A Guslica je ispala skroz zanimljiva, ne samo zato što put na nju vodi dugim, vijugavim hrptom koji s jedne strane otvara pogled prema moru, a s druge prema unutrašnjim valovima, već i stoga što mi je nova, prvi put njome kročim (guslim :)) i prirodnu joj ljepotu narušava niz golemih odašiljača koji su u ovim mrzlim uvjetima obloženi bodljastim nanosima vriskom vjetra zaleđenih atmosferilija, pretvarajući ih iz nužnog tehnološkog rugla u nešto nalik impozantnim skulpturama. A ono što sam naknadno doznala jest kako je čitava Guslica prokopana tunelima koji u slučaju atomskog napada mogu u sklonište primiti 50-tak sretnika, odnosno, takvu je njezina, u neka ne baš davna vremena, dobro čuvana lokacija imala namjenu dok je tamo postojala vojna baza.
Svaka lijepa priča završi kao (zimska) bajka, pogotovo kad službeno nijedan dom poradi zaraze ne radi, da nakon dugosatnog hodanja malo ogriješ krvotok naspram smrzavanja, a netko ti ipak te unatoč otvori vrata iza kojih se valja toplina i još te i počasti, jer mu je žao čuti kako dolaziš iz porušenog grada.
Tekst i fotografije: Petra Sigur
