Grupica mladih s kojom smo se kolegica i ja stalno isprepletale na najstrmijem dijelu dugačkog uspona prema Japetiću (879 mnv), najvišem vrhu Samoborskog gorja, naglo je zašutjela popadalih osmijeha. Malo smo se izvukle od potresa, počele smo, vraćajući neusiljenu rastegnutost na brideća lica, zatvarati neugodnu suzdržanost uozbiljene mladeži.
Kad smo se preko otvorene autoceste koja se ne naplaćuje kako bi silne kolone službenih vozila i kamiona pomoći kraj nas provežene brzo kolale u smjeru od kojeg smo se kretale, stigle u ljupki, starinski Samobor, pod oštre, uspinjuće padine njegovih gora, osjećala sam se kao po izlasku iz bolnice nakon poroda ili operacije. Plaho i pipkavo, šutljiva i široko otvorenih očiju, osoba koja se opet vraća svijetu i njegovom normalnom tijeku nakon izolacije šokom, promjene poslije koje više ništa neće biti isto. Kao što će na spomen Siska ili Petrinje ljudi odsad ostajati zamrznuti od strahote nesreće koju je njihov grad uspio izbjeći.
Prolazila sam tako već kroz Samobor u proljeće na putu prema Plešivici i Okiću, pa uspoređivala njegove starogradske kuće i kockicama popločen centar sa sisačkom jezgrom, dok sam danas ta ista šarmantna, patinom prošlosti presvučena privatna zdanja i radnje strašljivo promatrala iz mogućnosti uništenja ne-vremenom i poprimanja pukotina iz kojih curi ciglena utroba. Ili se kroz porušen zabatni zid u potkrovlju neke kuće uz cestu otvara čitava soba s televizorom na komodi, napravljenim krevetom i nagnutim knjigama, kakve ovih dana vozeći se biciklom prema tržnici ispred koje se dijele besplatni obroci, viđam.
Nećkala sam se ostaviti svoje i već nakon sat vremena uzbrdo nazvala pitati jesu dobro i je li koji put tresnulo, ali život se, kao i popravci koji užurbano i neumorno traju usred kiše i nekoliko redovitih dnevnih ljuljanja, mora nastaviti dalje što uobičajenije.
Samoborsko gorje inače je vrlo posjećeno izletište s brojnim stazama prema raznim odredištima. Mi smo si danas uzele obići one atraktivnije pa smo krenule od tzv. Šoine kuće napraviti krug preko srušene kule Lipovec, prema vrhu Oštrca i krajnjeg cilja Japetića, koji bi unatoč priličnoj dužini vremena prolaska bio tek odlična šetnjica da nije bilo snijega, već utabanog i onog novog što je najprije popadavao, a onda nas počeo zametati s vjetrom, odnosno leda kojim smo na dobrom dijelu površine staze klizale, zajedno s drugima, dovodeći se na mjestima u prilično neugodne situacije kao da nam stresova nije već dosta. Zametenost bjelilom nije nikoga spriječila, naprotiv, gora je po svojim točkama od doma do doma bila ispunjena ljudima čija bezbrižnost i čilost opušta i ispunjava.
Stradala su nekoliko puta dupeta, kvrcnula koja koščica, popucala je od hladnoće i navlaženosti koža na rukama, ali to je uobičajena nuspojava zimskog planinarenja.
Tekst i fotografije: Petra Sigur
