Da netko ne bi pomislio da smo otišli kao guske u maglu, moram istaknuti da smo i mi danima pratili razvoj vremenskih prilika u Sloveniji, Austriji i sjevernoj Italiji. Naš zaključak je bio da će nevrijeme biti kratko i prolazno, te da će glavnina oborina Sloveniju zahvatiti u petak, a ne za vikend. Nije nas pokolebalo ni izvješće iz Ljubljane, dospjelo u petak popodne, o oblinoj tuči, isčupanim stablima i otpuhanim krovovima.
Slovenija nas je dočekala prekrivena oblacima, ali desetak minuta od početka uspona prema Cojzovoj koči na Kokreskom sedlu, pojavilo se sunce. Od tog trenutka na dalje vrijeme je bilo idealno za planinarenje, poluoblačno do sunčano sa osvježavajućim povjetarcem. Na žalost, imali smo peh baš u trenutku izlaska na sam vrh Grintovca (2558m) za koji se zalijepio oblak, pa smo ostali prikraćeni za poglede sa njega. Sutra smo to dobro nadoknadili na Jezerskoj i Kokrskoj Kočni koje su svega dvadesetak metara niže. Inače Grintovec je najviši vrh Kamniško – savinjskih alpi i nakon što smo obišli Branu, Tursku goru i Skutu bio je prirodni nastavak našeg planinarskog puta. Još Planjava i Ojstrica i to je to u ovom dijelu Alpi.
Put do Cojzove koče smo započeli u Suhadolniku, nedaleko rijeke Kokre. Prošli smo ga u rekordnom vremenu , naravno, težom stazom. Dom je stvarno velik i lijepo uređen. Mislim da je po veličini odmah iza Kredarice sa više od 100 ležajeva. Nakon što smo se malo odmorili krenuli smo ka cilju prvog dana, Grintovcu. Uspon je dugotrajan i pomalo dosadan, jer se stalno ide uzbrdo i nikada kraja. To zna čovjeku nategnuti živce. Na vrh se dolazi „na noge“, bez penjanja po stijenama, sajli, klinova i posebnih opasnosti, tako da je dostupan i slabije pripremljenim planinarima. Bitno je samo dobro odrediti tempo. Nama je za prvi dan od Suhadolnika do Grintovca i natrag do Doma trebalo oko osam sati.
Drugi dan smo krenli našto iza pola sedam. Plan je kružnom stazom od Cojzove koče(1793m) preko Jezerske Kočne (2540m) doći na Kokrsku Kočnu (2520m), te se preko Hudog grebena spustiti u Suhadolnik (901m). Ovaj plan je imao jednu malu manu. Više se nismo vraćali u Dom, pa smo morali nositi sav teret sa sobom. Staza za Kočnu i Grintovac je nekih pola sata ista, a onda se dijeli. Do odvojka smo već savladali nekih 250m nadmorske visine. A onda neugodno iznenađenje. Da bismo došli do padina Jezerske Kočne morali smo se spustiti na 1600m. Nakon već osvojenih 250m gubimo gotovo 450m nadmorske visine! I to sa punim ruksacima. A pred nama čeka najduži sipar koji sam dosada penjao. Dva koraka naprijed jedan nazad, snaga kopni, a živci sve tanji. Kada smo se dočepali stijena i klinova bili smo sretni. Na putu nailazimo na zanimljiv detalj. Nad stazom se nadvila stijena, može se proći samo puzajući kroz uski kanal. Nakon toga još malo sajli i eto nas na vrhu Jezerske Kočne, inače poznate po tome što na vrh istovremeno stane svega četiri do pet planinara. Od Jezerske do Kokrske Kočne je tridesetak minuta čiste ferrate. Samo za iskusne planinare čvrstih živaca i jakih ruku. Spust sa Kokrske Kočne isto tako, jako opasan. Tanki sipar na velikoj strmini. Neprestano kližete, a nema dobrog hvatišta. Stijena je kršljiva tako da osiguranja nema pošto klinovi ispadaju van. U pojedinim dijelovima put je pravo slobodno spuštanje okomitom stijenom, naročito završni žlijeb. Nakon toga slijedi dvjestotinjak metara sipara pa još Hudi greben. Samo ime Hudi (teški) govori samo za sebe. Ako kažem da je spust sa Kokrske Kočne do Suhadolnika trajao gotovo pet sati, iskusnima sam dosta rekao.
Obilazak Kočne je samo za planinare sigurne na stijeni i ferratama, te u vrlo dobroj kondicijskoj spremi, za sve druge opasno po život. Za obilazak navedene rute trebalo nam je oko deset sati.
Sastavio: Damir Matagić, Uspon na Grintovec i Kočnu, 10. i 11. 08.2013.
