Automobilom smo došle do sela Dragonoš pa krenule zamišljenom kružnom rutom. Japetić (815 m) smo zatekle prije najezde planinara te zastale osjetiti spokoj koji se širio jaskanskim podgorjem. Laganom kosinom hodale smo prema selu Grabarak koje nas je iznenadilo atmosferom i obnovljenim kućama, a otvorio se i ljepši pogled na naš cilj. No, nakon razgovora sa simpatičnim umirovljenikom, saznale smo da su on i supruga jedini stalni stanovnici (društvo im prave tri psa), a ostalo vikendaši. Uslijedio je oštar spust do potoka koji dolazi iz Vučkove drage na najnižu točku puta (380 m). Spuštanje su pratili sve jači zvukovi lova pa se polako uvlačila i neka nelagoda. No, iz lovačkoga doma ususret nam je krenuo mladić s dobrom vijesti da možemo nastaviti stazom prema Zečaku, jer su lovci u drugom dijelu, a i za pola sata sve završava. Prema Zečaku staza vodi hrptom i stalnim cik-cak smjerom. Naša zamišljena ruta očito nije čest odabir jer putom nismo srele nikoga od planinara.
Sam Zečak (795 m) neobičan je vrh, skriven u gaju. Označen je kutijom sa žigom. Smatra se jednim od najljepših žumberačkih vidikovaca. Nakon ručka iz ruksaka, nismo nastavile južnim smjerom prema rijetko dobro sačuvanom feudalnom dvorcu obitelji Oršić u Slavetiću (neki drugi put), nego smo se vratile prema Dragonošu. Put je vodio većinom šumskom cestom uz poneko presjecanje šumom. Na kraju puta, priječile smo do automobila livadom i za rastanak uživale u plodovima jabuke koja krasi taj prostor poput bora ukrašenog crvenim kuglicama jedanke veličine. I za kraj, portugizec u PD Sv. Patrik. Zamišljeno. No, želje su jedno, a stvarnost druga. Baš taj dom ne drži portugizec pa smo kušale crni pinot uz ukusnu orehnjaču koju su izradile ruke jedne sedamdesetogodišnjakinje.
Jednodnevni izlet za preporuku – Biba, Suzana i Vesne.
Tekst: Vesna Rogulja Mart
Fotografije: Biserka Kuzmić
