Nažalost, nije topao i sunčan dan uvijek dobar. U slučajevima zimskog visokogorskog planinarenja sunčani dani, ukoliko nisu praćeni niskim temperaturama, mogu stvoriti dosta problema. Unatoč tome što smo ispenjeli Y grapu na Begunjščici (alpinistički smjer, III stupanj) ispostavilo se da je najopasniji trenutak našeg izleta bio tamo gdje ga nismo očekivali, pri silasku s grebena Košute.
Oni koji poznaju Košutu znaju da pristupna staza od Doma na Kofcah do grebena ide jednim manjim grebenom koji počinje nedaleko Doma i dovodi vas na glavni greben. Ništa previše zahtjevno u normanlnim okolnostima. Ali ova godina nije baš normalna. Najprije nije bilo snijega, pa ga je u kratkom vremenu napadalo dosta. Ipak malo prekasno, jer su temperature već porasle. Posljedica toga je da se snijeg nije dobro preobrazio i smrznuo, pa ga već malo sunčanog razdoblja razmekša i učini opasnim. Pogotovo ukoliko se radi o južnim padinama koje su cijeli dan izložene suncu. A upravo se to dogodilo u našem slučaju.
Kako smo u subotu doputovali iz Siska, pa još 1,5 sati uspona do Doma, na Veliki vrh smo krenuli tek oko podne. U normalnim okolnostima bi se već i vratili. Sam uspon je prošao bez problema, staza je na najužem dijelu (žiletu) bila uža nego inače, ali još uvijek dosta čvrsta. Sutucija se drastično promijenila kada smo se ponovo našli na istom mjestu pri silasku, nekih 3 sata kasnije. U dužini od nekih 5 metara, od staze je ostalo samo “s”. Bila je tek nekoliko centimetara šira od gojzerice, a svakim korakom otpadao je dodatni sloj snijega. Cepini nam nisu koristilii jer ih nismo imali u što zabosti. Prvi put sam vidio Đinu da oklijeva, svaki korak je bio vječnost, oprezan, odmjeren, mek. Snijeg koji je otpadao ispod njegovih nogu kotrljao se niz padinu pretvarajući se u sve veću i veću grudu. Kao u crtanom filmu. Zgodno, pomislio sam. Samo da sam s druge strane žileta. Ovako mi je ostajala još uža staza. Dok sam čekao svoj red, u mislima sam odmjeravao padine ispod svojih nogu. Brzo sam zaključio da se u slučaju pada treba baciti niz desnu padinu jer je bila nešto položenija. Strmina je duga dvadesetak metara, ali sam zbog nagiba i mekog snijega pretpostavio da neću teško nastradati. Bar sam tako hrabrio samog sebe. Na našu sreću, nikad neću saznati jesu li moje nade bile opravdane ili samo puste želje, jer smo sva trojica sigurno savladali opasni detalj. Ključno je ovakvim trenutcima ostati sabran i potpuno fokusiran na ono što radiš. Kad kreneš ne smije postojati niti najmanja sumnja u uspjeh. Ukoliko vam kroz glavu “proleti” nešto kao: “Što ako sad izgubim ravnotežu?”, gotovo sigurno ćete pasti. Takve misli su zabranjene. Kad ste krenuli gotovo je. Ili pukovnik ili pokojnik. Nema trećeg. Na sreću i Đino i Matija i ja imamo iskustva s ovakvim situacijama pa je sve završilo OK.
Zanimljivo je kako se brzo promijeni percepcija neke sitacije. Dolazeći na Košutu, gledajući plavo nebo bez ijednog oblačka i snježne padine okupane suncem, žalili smo što i drugi nisu s nama.
Nakon ovog, bili smo presretni što smo sami.
Damir Matagić, detalj s uspona na Košutu, 19.03.2016.
