Kroz okno autobusa što više odmičemo od naše Županije krajobraz poprima veličanstvene vatrene boje jeseni. Uživamo. Prva kava u Vukovoj Gorici, polako ali sigurno se razbuđujemo. Već potpuno budne dočekao nas je Velebit i kod Vratnika izlazimo iz autobusa, pripremamo se za hodanje. Jedna veća grupa, odlazi markiranom stazom , jedna autobusom do Oltara, a naša mala grupa od devet planinara predvođena Gezom odlučuje se za duže hodanje nekim staro-novim stazama . Šuma zapaljena bojama jeseni odmah nas je zagrlila a svježi zrak potpuno razbudio i hodali smo i hodali od 9:30 do 18:00 sati. Čas kroz šumu, pa livade, malo stijena, proplanci. Čas nam se more ukaže ,čas skrije iza neke uzvisine. Povremeno smo se odmarali na nekoj uzvisini ili livadi, razgovarali se i smijali i vrijeme je brzo prošlo. Izdašnost plodova jeseni mamila nas je te smo usput brali i šipak i gljive. Sunce smo otpratili na počinak i požurili se u planinarski dom. Zajednička večera ,odojak s prilozima, atmosfera odlična. Vrhunac večere bio je kako jedan „protvanj“ baklave, 23 kriške podijeliti na 40 planinara. Čekali smo i čekali i svatko je dobio jedan „listić“. Nakon pjesme i smijeha slijedio je dogovor za hodanje drugi dan u nedjelju.
U nedjelju 20. listopada već u 9:00 sati svi smo se zajedno autobusom odvezli do parkirališta ispod doma na Zavižanu. Podijelili smo se u grupe. Naša mala grupa,
„devet veličanstvenih“ odlučila se za uspon na Veliki Zavižan, Balinovac i lagano se zatim spustiti do Babić Siće i sačekati autobus. Nakon Velikog Zavižana dvoje planinara se odvojilo od male grupe i završilo na Velebitskom pivu u domu na Zavižanu. U domu je taj dan bila velika gužva ,planinari sa svih strana „zaposjeli“ su dom, iz Zagreba ,Slovenije pa i mi iz Siska. Raznolika „planinarska populacija“ dala je posebno dobar „štimung“ koji smo i mi zasladili domaćim kobasicama , špekom i čvarcima. Je li zbog svježeg velebitskog zraka ili vjetra koji se šuljao oko nas uznemirujući naša čula, ili zbog piva, slijedio je „vatromet emocija“ i sjećanja iz mladosti i mladalačkih ljubavi. Naš smijeh i opuštenost prekinulo je vrijeme jer smo u 15:00 sati morali svi biti u autobusu. Trebalo je još pospremiti dom na Oltarima i sve pripremiti za nadolazeću zimu. Uvježbana je ekipa to brzo napravila i slijedila je završnica druženja, kava na obali mora u Svetom Juraju.
Toplo nedjeljno veće i sunce koje je upravo odlazilo na spavanje uranjajući duboko u more koje ga zagrlilo svom silinom ljepote trenutka odjenuvši za tu prigodu prekrasan srebrni plašt satkan valovima što se ljeskaju na svijetlosti zalazećeg sunca. Ispunjeni i opijeni prizorom sjeli smo u autobus i krenuli za Sisak. U autobusu veseli i raspjevani planinari ostavili su iza sebe još jednom jesen na Velebitu uz obećanje skorog susreta.
Jadranka Gabriša Perković
