Menu
Miniekspedicija Planinarskoga društva Sisak u sastavu Savo Blazonija, Mario Dadić, Vlado Gregl i Mile Ljubišić osvojili su 4 807 metara visok Mont Blanc.
Kod Mont Blanca imponira samo činjenica što je najviši vrh. Inače ima oblik snježne zaravni i nema nikakvog obilježja da je upravo tu Europa najviša, što pomalo razočarava. Uspinjanje su počeli iz francuskog gradića Chamonixa pa preko les Hochesa, stazama koje je zasipalo kamenje, do Tete Rouse i tamošnjeg prenoćišta i dale preko snijega i leda na temperaturama ispod ništice do vrha. Kod planinarenja je bitna namjera da se stigne do vrha i ostvari cilj, a na vrhu je važno biti što prije, po mogućnosti u zoru, kako bi i pogled bio što ljepši. Silazili su drugim putem, koji je kraći, ali naporniji, što zbog većih napora mišića, ai samog psihološkog osjećaja nakon postignutog cilja. Čitav pohod trajao je dva dana, a bio je dug oko 1100 km.
Zatim o težini staze. Osvajanje Mont Blanca ima i alpinističkih i planinarskih obilježja. Otprilike bi se moglo nazvati visokogorskim planinarenjem, a na ljestvici težine od devet stupnjeva na trećem je mjestu. Tom stazom su već prije išli Vlado i Mario, pa su zbog toga istim putem poveli Savu i Milu. A koliko su se pripremali? Planinarenje nije u cijelosti niti sport, a niti rekreacija ljubitelja prirode, već nešto između. To znači da treba i snage i izdržljivosti, ali se ne precjenjuju u odnosu na sposobnost estetskog doživljaja. Četvorica sisačkih planinara su planinari sa dugogodišnjim skustvom i mnogo planinarskih kilometara u nogama, te lijepih pejzaža u pamćenju. No Mont Blanc je jedan i jedinstven, pa su se za njega posebno pripremali
u obližnjoj Hrastovici, stječući kondiciju i uvježbavajući vještine zajedničkog penjanja uz pomoć konopca. To im je bilo dovoljno, iako su se iskusnijima događale i početničke greške, abilo je i uskih, zaleđenih dijelova puta, koji su kod prvohodnika izazivali nelagodu i strah. Na sreću, opasnih situacija po život nije bilo, a sigurnost je ulijevala i dobro organizirana služba. Naime, vremenske prognoze se redovito daju, dok helikopteri neprestano nadlijeću uspone upozoravajući na eventualne opasnosti.
Želja za penjanjem i otkrivanjem lijepih krajolika te kolegijalni napor do cilja, odveli su Vladu, Marija, Savu i Milu na mnoge planinarske vrhove.
Ispraćeni bez puno medijske pompe, grupa sisačkih alpinista, članova HPD-a Sisak, krenula je 15. srpnja 1994. godine u osvajanje najvišeg europskoga vrha Mont Blanca. Imena koja su tim
pothvatom ušla u anale sisačkoga sporta su Savo Blazonija, Slaven Gajdek, Vlado Gregl, Omar Peco, Ivica Tušak i Marin Vidović.
Postoje različiti snovi o Africi. Oni romantični sanjaju o nepreglednim, pješčanim obalama Indijskog oceana s kokosovim palmama, oni hrabriji o neukroćenim divljim životinjama, antropolozi o kolijevci čovječanstva i mistici divljih plemena, a ljubitelji planina o snježnim, planinskim vrhovima u vrelim tropima. No nitko ne ostaje ravnodušan prema afričkom nebu.
Naš cilj bio je doživjeti ga odozgo, s krova Afrike, s 5.895 m visokog Kilimandžara. Osmosatni let avionom Zurich-Nairobi protekao je u druženju s članovima poljske ekspedicije. U Nairobi stižemo rano ujutro. Dočekao nas je Antony, Bantu crnac iz plemena Kikuyu, širokog, bijelog osmijeha. Nakon jednodnevnog upoznavanja grada, nastavili smo put kroz Masai, zemlju do Moshija u Tanzaniji, podno Kilimandžara.
Nakon doručka krećemo do Marangu sela, zadnje postaje prije samog uspona. Na ulazu u nacionalni park pronalazimo vodiče i nakon dugotrajnog cjenjkanja (280 dolara po osobi) s osam nosača, vodičem i kuharom konačno kroz džunglu krećemo na uspon prema prvoj Mandara kući, na 2.750 m. Vrlo polako, pole-pole, kako su nas upozoravali naši nosači, hodamo pet sati. Cijelim putem prate nas majmuni, šarene ptice i bosa, prljava djeca iz obližnjeg Maranga, izvirujući iza stabala i pokušavajući nešto zaraditi pjevajući Kilimandžaro, Kilimandžaro…
Ujutro, nakon doručka, nastavljamo put kroz pravu džunglu. Hodamo oko tri sata po blatnim stepenicama, koje je načinilo korijenje drveća i napokon smo na jednom proplanku ugledali Kilimandžaro u svoj njegovoj ljepoti. Kroz sve niže i niže raslinje nastavljamo put prema drugoj kući Horombo na 3.780 m visine.
Prolazimo kroz pojas oblaka i već na oko 3.500 m smo iznad njih. Kamo god pogledamo, ispodkilimanjaro nas se prostiru bijeli oblaci. Stižemo na Horombo kuće izgrađene na litici. Sada možemo vidjeti i Kibo, naše sljedeće odredište, i prekrasan, drugi vulkan Kilimandžara, Mavenzi (5.135 m). Na toj visini osjećamo prve znakove planinske bolesti.
Sutradan krećemo prema Kibo kući. Biljni i životinjski svijet postaje sve oskudniji. Samo još orlovi lete iznad naših glava, kamenje je prekriveno ogromnim lišajevima, a iznad njih rastu veliki busenovi oštre trave. Na 4.050 m prolazimo zadnju točku s vodom.
Antony nas je upozorio da pijemo puno vode prije ulaska u pustinju, da bismo spriječili glavobolju. Sunce je pripeklo, vjetar je posvuda nosio pijesak, a štitile su nas naočale. Hodali smo oko deset sati vulkanskim pijeskom, posutim višemetarskim gromadama ohlađene lave. Sve je nalikovalo na mjesečevu površinu, bez tragova života. Savladavši zadnju strminu, stižemo na Kibo Hut, na 4.750 m. Osjećamo razrijeđenost zraka, a u ponoć, nakon odmora, moramo dalje.
kilimanjaro-4U ponoć ustajemo na -10°C ispod vedrog neba, sa zvijezdama nadohvat ruke i nagibom od 70°. Svaki korak iziskivao je napor. Svjetiljke su se polako gasile. Oko 6 ujutro stižemo do Gilmon/s pointa na vanjskom rubu kratera, na 5.686 m visine. U zavjetrini -15°C i prekrasan izlazak sunca iza Mawenzija. Još 2,5 sata hodanja unutarnjim rubom koncentrične kružnice kratera. Po prvi put, s najbliže točke afričkom nebu, zavijorila se sisačka zastava u rukama Igora Cindrića. Na silasku gotovo skijamo po siparu. Nakratko se odmaramo na Kibo Hutu i nastavljamo put prema Horombu (18 sati hoda). Preostaje nam još dan spusta do ulaznih vrata.
Ukupno devedeset kilometara hoda, prelazeći temperaturnu razliku od 50°C (s 35°C na -15°C) i 6.000 m visinske razlike uz najvažnije pravilo pole-pole. Unatoč naporima, u podnožju smo žalosni zbog rastanka s dostojanstvenom planinom.
Dugo smo sanjali ovaj susret.
Možda jednom opet zajedno. Kwa Heri Kilimanjaro! (Doviđenja Kilimandžaro!).
Sastavila: Mara Balinčić
Igor Cindrić
Hrvatska ekspedicija, koju je organizirao HPS, pod vodstvom Darka Berljaka, 22. i 23. svibnja 1997. godine penje se po sjevernom grebenu s tibetanske strane na najviši vrh svijeta Mount Everest (8 850 m). Vrh su bez upotrebe kisika osvojili Franc Pepevnik i Pavle Kozjek. U ekipi iz Hrvatske, koja je brojala 11 članova, najmlađi je bio Siščanin Igor Cindrić, član HPD-a Sisak.
Ostale ekspedicije i osvojeni vrhovi iznad 5 000 m su:
Kilimandžaro, 5 895 m, Tanzanija, 1995.
Shishapangma, 8 021 m, Tibet, NR Kina, 1998.
Mt. Mckinley, 6 194 m, Aljaska, SAD, 1999.
Aconcagua, 6 962 m, Argentina, 2000.
Elbrus, 5 642 m, Ruska federacija, 2001.
Alpamayo, 6 789 m, Peru, 2002.
Elbrus, 5 642 m, Ruska federacija, 2004.
Ararat, 5 165 m, Turska, 2005.
Za osvajanje vrhova iznad 5 000 m trebalo je odraditi i manje zahtjevne vrhove.
Naša mala ekspedicija (troje sisačkih planinara Mara Balinčić, Vlatka Balinčić i Željko Vasilik, pojačano kolegom Ivom Bilopavlovićem iz Rijeke) krenula je prema Maleziji 16. kolovoza 2000. Glavni cilj bio nam je uspon na planinu Kinabalu, na otoku Borneu.
Nakon 14-satnog leta, stigli smo u Kuala Lumpur, dvomilijunski glavni grad Malezije. Dočekalo nas je sunčano jutro s 32oC i 90% vlage u zraku. »Čak ni uobičajen, snažni, popodnevni pljusak nije nešto što bi posebno impresioniralo posavske žabare. Grad međutim jest impresivan i sljedeća dva dana imali smo prilike vidjeti zaista mnogo toga! Grad (i zemlja) u punom zamahu gradnje i razvoja vrvi životom, mirisima, bojama, fizionomijama… Savršena kulisa za Zvjezdane staze tropskog Dalekog istoka s engleskim pristupom uređenju okoliša. Uostalom, Malezija se od britanske Krune osamostalila ne predavne 1957. godine. U Kuala Lumpuru se nalazi najviša zgrada na svijetu, toranj Petronas (452 m), a ogromna sultanova palača još je jedan spoj britanske i orijentalne arhitekture. Za prirodnjake, tu su specijalizirani parkovi: Park ptica, Park leptira, Vrt orhideja, Vrt hibiskusa (nacionalni cvijet Malezije) s doslovno desecima vrsta.
No naš cilj je ipak legendarni otok Borneo! Kratak let trećeg dana do Kuchinga, glavnog grada pokrajine Sarawak. Riječ Kuching znači mačka i mačke su posvuda: na kipovima, majicama, suvenirima… Većinsko stanovništvo Bornea čine razna plemena Dajaka. Donedavno ljuti ratnici, lovci na ljudske glave, danas – po vlastitoj izjavi našeg vodiča – uglavnom lovci na turistički novac. Dobro, valja nam se paziti! Inače, za cijelog boravka u Maleziji najviše nas je impresionirala ljubaznost domaćih ljudi, ma gdje smo se nalazili.
Konačno stiže vrijeme za pravu prirodu.
Posjećujemo Nacionalni park Bako. Povjesničar umjetnosti, naš vodič Ri, vodi nas do obalne, mangrovske šume. Vrijeme je da dječak- prirodoslovac (koji čuči najmanje u jednom članu naše male skupine) napuni srce i dušu. Obitelj endemskih nosatih majmuna na drveću, skokunice i rakovi zastavičari po blatu (zadivljujuće, blato nas drži i slobodno hodamo po mangrovskoj šumi), leteći gušter u preletu, leteća zmija u lovu na čiope po stijenama, bradata svinja koja mirno pase, biljke mesožderke… I da, pazite da vam na glavu ne padne kokosov orah!
Nakon što smo sljedeći dan posjetili Nacionalni muzej Sarawaka i – da ne bude baš sve idealno – pola dana rješavali zavrzlamu uzrokovanu papirima neriješenim još u zagrebačkoj podružnici organizatora puta, vrijeme je da se krene dalje na istok.
Stižemo u Kota Kinabalu, glavni grad Sabaha, druge malezijske otočne pokrajine.bo3
Ljubazna – i prekrasna – Loysie u uredu MA konačno rješava naše probleme s papirima. Ni pola sata vožnje brodićem, ispred grada nalazi se Nacionalni park Tunku Abdul Rahman, pet malih otoka u plitkom moru. Šumom obrasli otoci s dugim pješčanim plažama, a u moru koralji i bezbrojne šarene ribice. Veliki akvarij na otvorenom no, nažalost, i zagađen uslijed blizine velikog grada.
Sutradan krećemo prema Nacionalnom parku Kinabalu. Planina Kinabalu uzdiže se poput granitne gromade iznad nizinskih šuma. Impresivna slika, stoga nije čudo da ju tamošnji narod Dusun smatra svetom (kažu da ime planine potječe od Aki Nabalu, što znači Sveti dom mrtvih!). Prvobitno je Park osnovan u spomen na marš smrti ratnih zarobljenika, koje je japanska vojska povela od grada Sanadakan na krajnjem istoku otoka. Od oko 24 tisuće Britanaca i Australaca koji su krenuli na put, do Kinabalua su stigla šestorica!
Na ulazu u Park dodjeljuju nam vodiča Justina i vrijeme je za – konačno – malo planinarenja. Uspon na vrh Kinabalua počinje na 1.380 m (koliko je ono visina najviše hrvatske planine?), širokom, utabanom stazom kroz gustu džunglu. Tek ovdje-ondje se otvori vidik na niža brda i daleka mala naselja. Treba savladati šest dužnih kilometara i 1.500 visinskih metara. Ne čini se problem. Usput, Justin nam pokazuje endemsku biljku mesožderku, vrčonošu Nepenthes kinabaluensis i (mali) primjerak najveće poznate mesožderke Nepenthes rajah. U gustišu oko staze možemo vidjeti tek nekoliko manjih ptica i skupinu radoznalih planinskih vjeverica. Kako se penjemo, mijenjaju se vegetacijski pojasevi, a duž puta su postavljene odlične informativne table. Nakon što smo prošli maglenu šumu na oko 3.000 m (tj. kroz oblake) stigli smo do hotela Laban Rata, koji ovdje eufemistički nazivaju odmorištem. Večera, upoznavanje s drugim penjačima i spavanje.
Buđenje u dva iza ponoći. Vrijeme je da se krene na vrh. Izlazimo iznad pojasa vegetacije i stižemo na goli granit. Nekoliko pahulja snijega i zaleđene lokvice na tlu baš i ne daju osjećaj da smo skoro na Ekvatoru. Uspon je ipak lagan i pred zoru stižemo na 4.095 m visok Low’s Peak, najviši vrh jugoistočne Azije. Uspon je namješten tako da se na vrhu dočeka izlazak sunca, spektakularan prizor vrijedan svakog napora. Ako je nebo vedro, preko Tihog oceana može se vidjeti sve do Filipina. U našem slučaju, oblaci su posve sakrili tlo i ocean ispod nas, ali su zato boje i oblici izlaska nešto što se ne može niti opisati niti snimiti.
Povratak traje mnogo dulje nego se čini. Pozdravljamo nove penjače. Godišnje se na Kinabalu popne oko 30 000 planinara, tako da je staza koju koristimo promenada.
Sljedeći dan rezerviran je za usamljeničko promatranje ptica po šumi oko Uprave Parka (što možda i nije baš najpametnije, ali…), posjet vrućim, ljekovitim izvorima Poring i šetnju visećim mostovima kroz krošnje divovskog drveća, na način na koji je mjesno stanovništvo putovalo i rješavalo problem dubokih klanaca, stijenja i ostalih prizemnih neugodnosti. Treba doživjeti divovske vjeverice koje se nimalo ne boje jer ste IZNAD njih. Nažalost malo kasnimo s putom. Da smo došli oko mjesec dana ranije, vidjeli bismo cvatuću rafleziju, najveći cvijet na svijetu.
Posljednju etapu našeg puta čini grad Sandakan (ne, Sandokan nije odavde).
bo1
Prenapučen, moderni, lučki grad bez slika i mirisa drugih mjesta koja smo posjetili. Spalili su ga japanski okupatori u zadnjem ratu, pa je sve izgrađeno iznova. Idemo radije u još malo divljine. Prvo smo posjetili utočište za orangutane Sepilok, gdje tu vrstu pokušavaju spasiti od izumiranja. A onda na Otok kornjača, mali nacionalni park važan za razmnožavanje morskih kornjača, strogih pravila ponašanja. Vrhunac je sezone razmnožavanja. Do noćnog izlaska kornjača na obalu, gosti se uglavnom izležavaju na razglednici pješčanih plaža, pod granama palmi… A može se i obići ne baš velik otok i naći rjeđe stanovnike. Šumarak u sredini i mala, kamenita obala na sjeveru otoka dovoljni su za opažanje dvadesetak ptičjih vrsta, uglavnom nepoznatih u Europi. S dolaskom mraka, svi moraju biti u turističkom centru i čekati. Kornjače osjećaju vibracije tla stoga – hodaju li ljudi po otoku – neće izići. Jaja će izleći u moru, što baš i ne bi pomoglo očuvanju ovih ugroženih stvorenja. Te noći izišlo je ukupno 12 ženki i polegle su 892 jajeta, a izlegle su se 742 kornjačice.
Po povratku u Sandakan proveli smo ostatak dana izležavajući se u hotelskim ležaljkama i glumeći bogate Amere u turizmu iz snova. U ležaljci iza dvometarskog zida s robovskom poslugom, ništa ne vidiš i nikamo ne ideš. Važno je poslati razglednicu zavidnim poznatima…
Uz malo živciranja oko rezervacija avionskih karata i nakon dosadnog leta, dočekuje nas kišan, hladni Zagreb. Da smo znali da će početak školske godine biti odgođen za idući tjedan, mogli smo vidjeti još neka vrijedna mjesta, poput divljine rijeke Kinabatangan, gdje se još viđaju divlji slonovi i (skoro izumrli) nosorozi, ili pećine Gomatong, gdje gnijezde čiopice (gnijezda u tradicionalnoj kineskoj kuhinji stoje 500 $ po kilogramu) i obitava dva milijuna slijepih miševa.
Zaključak: smisli kako doći opet!
Sastavio: Željko Vasilik
Ako imate pravu ekipu i ako ne ludujete, nego na uspon idete staloženo i prilagođavajući se, isti je via normale smjerom iz Chamonixa dostupan svima koji su spremni nositi se s niskim temperaturama, simpatičnim udarima vjetra, dehidracijom i ostalim zanimljivostima koje ova planina zna pružiti.
Olakšavajuća okolnost je raspored domova i skloništa, koji uspon mogu prilagoditi vašim mogućnostima (naravno, ako imate dovoljno vremena i novca). Na ovom smjeru to su dom Tete Rousse (3.167 m), dom Gouter (3.835 m), između ta dva doma je simpatičan kuloar po kojem pada kamenje različitih veličina, a vi ga morate prijeći, ali nemojte da vas to obeshrabri, i zadnji dom je Vallot (4.362 m). Ispod skloništa, na otprilike 4.300 m, nalazi se izraženo sedlo Dome. Dotud sam ja uspio doći.
Dalje se nisam usudio jer nisam imao partnera za osiguravanje, a udari vjetra na sedlu su zaista bili simpatični. Sklonište je donedavno bilo u tako jadnom stanju da je služilo samo u slučaju krajnje nužde. No čujem da je od 2005. u njega dosta uloženo, pa opremljenima i iskusnima može poslužiti kao prenoćište i tako priuštiti jutarnji, vršni greben, a to je ono najljepše u Alpama. Svitanje na ledenoj površini, a negdje dolje duboko paučina od oblaka. To su abecednim redom doživjeli: Jagarčec, Drago (HPD Sisak), Jagarčec, Saša (HPD Sisak), Jambrešić, Darko (PD Matica Ljubljana), Mihelčić, Siniša (HPD Sisak), Rudolf, Siniša (HPD PetehovacDelnice, GSS Delnice).
Dnevnik puta:
mb2
1. dan – U petak, 06. srpnja 2007., u 21:00 iznajmljenim kombijem krećemo pravcem Zagreb-Ljubljana-Milano-Aosta-Chamonix. Nakon cjelonoćne vožnje, u Chamonix dolazimo u subotu, u 06:00.
2. dan- Subota, 07:00, centar Chamonixa. Nakon turističkog razgledavanja, odlučujemo se maknuti iz samog centra i potražiti mjesto za noćenje. Dolazimo do mjestašca St. Gervais, gdje je autokamp i stanica Tramway duMont-Blanc. Cijena noćenja u kampu je prihvatljivih pet eura (uz vlastiti šator). I kad smo već bili spremni za odmor – šok! Od voditelja kampa saznajemo važnu informaciju. Ako se želimo popeti na vrh – a želimo – to će zbog nadolazećeg lošeg vremena biti moguće samo u nedjelju prijepodne, a onda tko zna koliko dana ne. To znači da moramo odmah put planine, do planinarskog doma Refuge du Guter, na 3.817m. Bilo je 10:00. Tramvaj ide u 11:50. Postavlja se pitanje trebamo li onako umorni i pospani odmah krenuti u brda ili nekoliko dana čekati u kampu dok se vrijeme ne popravi. Ostali smo zatečeni. Nakon neprospavane noći i prijeđenih 1000 km u deset sati vožnje, umorni smo. Logika, razum, pravila za uspon i ostalo nam govore da je danas dan za odmor. Obvezno dugo spavanje, a onda sljedeće jutro, prvi vlak i uspon prema domu Gouter. Iako ne baš jednoglasna, pada odluka – odmah idemo na uspon. Brzo se pakiramo i hvatamo vlak u 11:50. U 13:00 smo na zadnjoj stanici tramvaja zvanoj Nid d’Aigle, na 2.372 m. Tu počinje višesatni pješački uspon za taj dan. Hrabro krećemo uzbrdo. Svaki razgovor prestaje, a u glavama vrtimo ispravnost odluke o usponu. Tmurne misli potiče i loša vijest o trojici Poljaka koji su se dva dana prije smrznuli prilikom uspona. U 15:00 uzimamo predah na terasi doma Tette Rousse, na 2.850 m. Uživamo u krasnom, sunčanom i toplom danu. Stvari se polako normaliziraju. Ponovo razgovaramo. Oko 16:00 krećemo prema domu Refuge du Gouter, na 3.817 m. U Domu smo negdje oko 19 sati. Obeshrabruju putom dobivene informacije. U Domu je oko dvjesto ljudi, a predviđen je za osamdeset. Mi naravno, nemamo rezerviran smještaj. Zauzimamo mjesta za spavanje u blagovaonici, na stolu i na podu ispod stola. Pokušavamo zaspati, ali veliki umor, neudobnost tvrdog stola i poda, neispavanost i visina (ah, da, možemo spomenuti da, naravno, usput nismo obavili aklimatizacijski uspon niti popili tablete protiv visinske bolesti) došli su na svoje, tako da od moguća četiri sata spavanja spavamo znatno manje.
mb1
3. dan – Nedjelja, 01:00. Počinje komešanje, pale se lampe, počinju pripreme za uspon. U općenastalom metežu trpamo u sebe malo čokolade. Pakiramo ruksake. Oko 02:40 zauzimamo mjesto u koloni lampi i krećemo prema vrhu. U 05:00 dolazimo do skloništa Vallot. Polagano sviće. Dio ekipe uzima predah u skloništu (2), a ostatak kreće na vrh. U 07:20 prvi dio ekipe je na vrhu, a ostatak stiže u 08:00. Na vrhu se razdvajamo. Dogovoreno je da se čekamo u skloništu Valott. Pred sam vrh vrijeme se pogoršava. Oko 09:30 nebo zatvaraju oblaci, počinje ledena kiša, praćena vjetrom i snijegom. Sve je bijelo, a ugaženu stazu prema skloništu zameo je snijeg. Nekako se dovlačimo do skloništa i tamo ostajemo zarobljeni. U skloništu je jako hladno i onako mokri i promrzli razmišljamo što učiniti. Oni koji su je imali sa sobom, uvlače se u vreću za spavanje, dok mi ostali drhtimo od hladnoće. Srećom, u skloništu se našlo i nekoliko profesionalnih vodiča, Francuza (tisuću eura za uspon). Na našu sreću, dobro poznaju teren. Odlično su opremljeni (GPS, motorola, kompas, karta) i u stalnoj vezi sa službom za spašavanje i Gouterom. Nevjerojatno je kako se ljudi raznih nacionalnosti brzo i bez riječi slože kada je nevolja na vidiku. Svi smo kao jedan izišli iz skloništa, navezali se u dvije kolone po tridesetak ljudi, uz stručno vodstvo profesionalaca, Francuza, te mic po mickrenuli prema Gouteru. Vjetar je bio olujne jačine i svako malo nas rušio na pod. Uz sve to snijeg se zabadao u nas poput iglica. Francuzi, na čelu kolone, svako malo zastaju da provjere smjer na GPS-u i kompasu. Stoga se spuštanje beskonačno otegnulo, ali su, svaka im čast, profesionalno odradili posao. Da nije bilo njih, morali bismo iz skloništa zvati službu za spašavanje. Smrzuti, mokri, mrtvi umorni, oko 16 sati smo u Domu. Sretni kao mala djeca, sjedimo za stolom i raspravljamo. U Domu nema gužve, ali nema ni grijanja. Spustili su se samo oni koji su bili u Domu, a nitko drugi nije po takvom nevremenu krenuo prema Domu. U 18 sati već pokušavamo zaspati. Ovaj put u krevetima. Tijekom noći grmljavina trese Dom te pada kiša koja postupno prelazi u snijeg. Stoga nas ujutro, koliko-toliko naspavane i odmorne, dočekuje 50-100 cm friškog snijega u nanosima.
mb3
4. dan – Ponedjeljak. Slijedi možda i najopasniji i najteži dio puta. Od Goutera do Tette Rousse su strme i zaleđene stijene, obavijene snijegom. Sajle su zaleđene, a markacija samo mjestimično vidljiva. Krećemo u dva naveza. Vjetar je i dalje jak, vidljivost nikakva te pada gusti snijeg. No ne u pahuljicama, nego kuglicama promjera 3 mm. Sporo, ali sigurno napredujemo i dolazimo do planinarskog doma TetteRousse (Ruska glava), gdje se odvajamo. Jedna ekipa (2) ide dalje prečicom od doma po ledenjaku do tramvaja, vrlo dobrim i vrlo kratkim putom, dok druga ekipa odmara u Domu i stazom dolazi do tramvaja. Do kombija dolazimo oko 17:00 sati. Od sreće se bacamo na klopu i častimo se vinom. Planove proslave pokvarilo nam je ružno vrijeme, pa još malo razgledavamo Chamonix. Oko 21 sat krećemo doma (cjelonoćna vožnja nakon napornog silaska). I da, naravno, jedan član, nećemo ga imenovati, promašuje skretanje za Milano. Nije vidio oznaku Trieste, koja je žuta i veličine kombija, pa smo vidjeli i Torino, a zamalo i noćnu Veneciju. Gospodin je put prema Chamonixu prespavao na zadnjem sjedalu kombija
5. dan – U 06:00 stižemo doma.
Sastavio: Saša Jagarčec
25. 08. 2007. Krenuli smo oko 4h iz Popovače pravac Lubljana-Karavanke-Heilingenblut-Franc Joseph hotel gdje stižemo oko 10:00h. Vrijeme je bilo sunčano, vedro i malo prohladno. Nakon raspremanja stvari krećemo preko ledenjaka (u navezu), oštro uzbrdo po zaleđenoj podlozi te dolazimo oko 18:00 do planinarskog doma Erzherzog Johannhutte (3454m). Naša ruta se nešto razlikovala od klasične planinarske jer smo išli ledenjakom pravo prema domu po popriličnoj okomici i ledenoj podlozi tako da je uspon bio vrlo naporan uz pokoje proklizavanje. Cijeli ledenjak je prošaran pukotinama koje su dobro kamuflirane friškim snijegom tako da smo putem sondirali vrhom cepina.
Tek što smo ušli u dom i smjestili se vani se vrijeme pogoršalo i počinje padati solika praćena jakim vjetrom. Dom je bio pun ali srećom uspijevamo pronaći mjesta za spavanje u grupnoj spavaonici u potkrovlju.
U razgovoru sa domarom saznajemo da smjer kojim smo se mi uspeli nije baš uobičajan i da se rijetko koristi baš zbog ledenih pukotina te da su par dana prije petoro planinara upala u pukotinu (cijeli navez) te su od njih pet dvoje poginuli.
26.08.2007. Ustajemo se u 6:00h doručkujemo i krećemo prema vrhu. Vrijeme je idealno, sunčano i prohladnogg1 tako da dereze dobro drže u zamrznutom snijegu (nema leda). Nakon 1 h uspona dolazimo na vrh i uživamo u pogledu i prekrasnom danu. Spuštamo se u dom. Ručamo i krećemo dalje, ali okolnim putem preko doma Stuedl hut (2802m). Staza kojom smo se spuštali tehnički je manje zahtjevna, ali je duža. Krajolik je drugačiji. Nema snijega (osim malo na početku staze) jer je južna strana, ali ima svizaca (dobro uhranjenih, spremnih za zimu). Staza se u zadnjem dijelu spušta na ledenjačko umjetno jezero sa hidroelektranom te zatim kada pomislite da je kraj „mukama“ najgorih 1,5 h oštrog uspona do Franc Joseph hotel gdje nam je auto. Do auta dolazimo u 16:00 i krećemo prema kućama.
U osvajanju Grossglocknera sudjelovali su:
Slaven Pleše (GSS Delnice)
Dejan Abramović (GSS Delnice)
Siniša Mihelčić (HPD Sisak)
Saša Jagarčec (HPD Sisak)
Siniša Rudolf (GSS Delnice)
Branko Matejčić (GSS Delnice)
1.DAN – uspon počinje kod Luckner hausa (1918 mnv). Staza do Stüdlhütte je izvrsna, tzv. Autocesta i ne bi predstavljala problem da ne nosite nešto vise od 25 kg na ledjima. Stüdlhütte je na 2802 mnv, lijep dom, čiste posteljine, izvrsnog restorana, jeftinog spavanja (10 €) i skupe hrane i cuge. Već tu malo nemirno spavamo, zbog adrenalina, ali i zbog nadmorske visine. Srce radi malo ubrzano i pri ležanju, a jedan kolega iz ekipe je imao probavnih problema, rani simptom visinske bolesti (sutradan mu se sve smirilo).
2. DAN – Budimo se u 4:15 i u 5:00 krećemo prema vrhu. Put prvim dijelom puta vodi markiranom stazom preko kamenjara do ledenjaka Ködnitzkees na cca 3000 mnv. Tu stavljamo dereze, cepine u ruke i vežemo se u tri naveza. Na samom ledenjaku dobije se možda 150-200 metara visine. Postoji i put koji je nešto lakši i savladava manju visinsku razliku, ali nama se svidjao teži.
gross5-o
Zatim slijedi uspon uz gelender u stijenama do doma Erzherzog-Johann Hütte na 3454 mnv gdje stižemo oko 8 h. Tamo čekamo druga dva naveza. Ostalo je jos cca 350 visinskih metara uspona (ništa lakše zar ne?!?!!).
Počinjemo uspon prije 9 h. Oko dvije trečine puta treba proći po sirokom ledenjaku koji “visi” u provalije s obje strane, a na kraju ima nagib od cca. 60 o na miješanom ledu i nestabilnom snijegu. Tu nas većina prvi put osjeća posljedicu nedostatka 30% kisika. Hoda se 20-25 korakagross2-o pa odmara 5-10 sekundi ili više. Tada prelazimo na kameni uspon 2. ili 3. stupnja na kojemu ima dosta gužve i čekanja drugih ekipa (sve to jako umara na 3700 m – i većina ljudi je živčana na toj visini). Najzahtjevniji su elementi tzv. Žilet (6-7 m duga snježna greda širine 40-50 cm sa provalijama od nekoliko stotina metara s obje strane), te prijelaz sa Kleinglocknera na Grossglockner, koji izgleda slično no uključuje još i spust od nekoliko metara do grede (s jedne strane postoji kratki gelender – jedini nakon zadnjeg ledenjaka). Potom slijedi još nekoliko desetaka metara uspona po stijenama i to je to, na 3798 smo mnv. Slikanje, čestitanje, bla, bla….(uspon je zbog gužvi trajao preko 3 sata – sat duže nego je normalno). Na vrh se popelo 11 od 13.
gross6-o
U spustu kod strmog dijela ledenjaka potrebna je dobra koncentracija jer je uspon na vrh tek pola puta. Stižemo u dom na 3454 mnv, počinje kiša s jakim vjetrom. Kada malo prestane, oblačimo gorotex i pićimo niz planinu. Kiša nas pere oko pola sata, ali vrlo brzo stižemo u Stüdlhütte.
3. DAN – Treking do parkirališta na 1918 mnv., posjet Alpskoj cesti i Franz Josef Hütte te povratak kući u kasnim večernjim satima. Tim od 13 ljudi činili su članovi iz Siska, Novske, Zagreba, Pakraca, Požege i Pleternice,a svi su pripadnici planinarskih društava i HGSS Stanica Požega i Novska.
gross7-o
U osvajanju Grossglocknera 02. 08. 2009. godine sudjelovali su:
Dražen Starović (HPD Sisak)
Branislav Grubić (HPD Sisak)
Zvonimir Miler (Pakrac)
Vedran Kardum (Pakrac)
dr. Dario Švajda (Požega)
Igor Protić (Požega)
Miro Mesić (Požega)
Dražen Mlinarić (Pleternica)
Željko Straka (Pleternica)
Matija i Zvonko Bartoš (Zagreb)
Vladimir Bajzek(Novska)
Tomislav Bogojević (Novska)
Sastavio:Branislav Grubić
Matterhorn (4478m- vrh poznat sa omota popularne Toblerone čokolade) pripada masivu „Apeninskih” Alpi, a nalazi se na švicarsko-talijanskoj granici iznad mjesta Zermatt (Švicarska) ili Breuil-Cervinia (Italija). Karakteristično za ovu planinu je da ima dva različita vrha, oba smještena na 100 m dug greben: Švicarski vrh (4477,5 m) na istoku i Talijanski vrh (4476,4 m) na zapadu. Riječ je o najsmrtonosnijem vrhu u Alpama, na kojemu je od prvog pokušaja uspona 1861. do danas poginulo više od 500 alpinista.
Trojica popovačkih planinara (Siniša Mihelčić, Drago i Saša Jagarčec), inače članova HPD-a Sisak, odlučila su se za smjer preko „Leone” grebena (s talijanske strane) iz mjesta Breuil-Cervinia koji je, kako ističu, nešto tehnički zahtjevniji, ali sa relativno dobro označenom stazom i puno manjom gužvom. Breuil-Cervinia je malo alpsko mjestašce na 2000 m nadmorske visine, puno stilskih, obiteljskih hotela sa trgovinama ski i planinarskom opremom, suvenirima te caffe barovima. Uz par većih hotelskih objekata mjesto je okrenuto ski turizmu. Iznad mjesta nalazi se poznati „Matterhorn glacier paradise”, skijaški raj koji se svojim većim dijelom nalazi u Švicarskoj.
‘Prvog dana svog uspona opremljeni smo krenuli prema planinarskom domu „Rifugio Duca deglimat1 Abruzzi” na 2800m, gdje nam se lagano otvarao vrh, koji je na naše neugodno iznenađenje bio okovan ledom i prekriven sitnim snijegom. Nakon kraće pauze krenuli smo dalje prema „Croce J.A. Carrel” na 2920m, križu koji je postavljen na mjestu gdje je poginuo domaći znameniti alipnista Carrel. Do ovoga dijela inače su, iako vrlo loše, na planinarskim kartama označene i markirane planinarske staze. Od „Croce J.A.Carrel-a” pa sve do vrha ide se po vlastitoj procjeni i odluci o smjeru uspona, iako se povremeno nazire nešto nalik stazi. Od „Croce J.A.Carrel” smjer ide prema uzvišenju Cesta del Leone ( 3715m ), ali ga zaobilazi s desne strane gdje se nalazi prijevoj „Colle del Leone”, od kojeg počinje strmi „Leone” greben koji vodi do samog vrha. Na visini od 3850 m nalazi se sklonište „Capanna Carrel”, no stijene iznad skloništa bile su zaleđene tako da bi u skloništu morali čekati dan-dva lijepo vrijeme kako bi se stijena osušila, a matt1-onajavljivali su kišu odnosno snijeg i jak vjetar. Putem smo sreli profesionalne vodiče koji su se vraćali prema dolini i u razgovoru s njima doznali da se do vrha neko vrijeme neće moći zbog snijega i leda na stijenama. Uzevši sve to u obzir, a iscrpljeni napornim usponom i visinom, zaključili smo da je povratak u dolinu jedino logičko rješenje’.
Siniša Mihelčić osvaja ipak najopasniji vrh samo tjedan dana kasnije sa švicarske strane po Hornli grebenu. Ishodište njegove ponovljene ekspedicije bio je Zermatt, bogato turističko odredište okruženo s čak 38 vrhova viših od 4 tisuće metara.
Sastavio: Saša Jagarčec
Ishinca (5 530 m) je jedan od brojnih peruanskih ledenjaka u Cordillera Blanci. Tehnički je manje zahtjevan, ali ne i manje atraktivan. Igor, Božidar i ja smo oko dva sata, 27. srpnja 2012. u pratnji vodiča krenuli iz baznog logora na 4 200 m. Do početka ledenjaka stigli smo nakon tri sata hoda preko brojnih serpentina i napornih morena. Još je bio mrak dok smo stavljali dereze i navez te krenuli dalje. Nakon sata hoda počeo se osjećati nedostatak kisika, noge su otežale, a koraci usporili. Prelazimo najteži, ali i najljepši dio tzv. Ledeni slap, visok oko deset metara, i nakon još dva sata penjanja stižemo na vrh. Sunce, toplina, sreća… Umor nestaje, a pogledi na ostale vrhove i jezera postaju stvarnost. Zadovoljni, vraćamo se u naš bazni logor.
Sastavila: Vesna Poljak
22. rujna 2012. ekipa u sastavu Irena Mihalić, Lana Begić i Drago Jagarčec odradila je feratu na Cjajniku u Austriji. Ferate se ocjenjuju po težini od 1 do 6. Ferata na Cjajniku je ocijenjena kao 5. i nju je još moguće ispenjati u gojzericama, uz obvezatan pojas, osiguranje i kacigu. Za c2najteže ferate ocjene 6 zbog trenja su umjesto gojzericac3 potrebne, ili bar poželjne, posebne cipele, tzv. penjačice.
Kružna tura sastoji se od Koče pod Koπuto/ Koschutahausa (1 280 m) pa preko Cjajnika/ Larchenturma (1 965 m) do grebena Košute i Učnika ili Užnika/Larchenberga (2 080 m), a onda c5natrag preko Koschutnikturma (2 136 m), ponovno do Koče pod Koπuto (1 280 m). Zanimljiv je viseći most koji se nalazi na dijelu spusta s Koschutnikturma prema Koschutahouseu.
Sastavila: Irena Mihalić
Sastavila: Vesna Poljak