Utorak
Sisak ostavljamo u 6 ujutro i vozimo preko Slavonskog Broda jer i onaj mali komad autoceste od Zenice do Sarajeva znatno ubrzava putovanje.
Cilj je Tjentište, malo mjesto nedaleko Foče, kamo i stižemo nakon 7 sati vožnje. Zaustavljamo se na sat vremena u restoranu Makadam i ručamo pa dogovaramo prijevoz do Prijevora (1550 m), planinske visoravni i polazne točke za većinu staza na Maglić i okolne vrhove.
Cesta do Prijevora duga je 20 km i NIJE preporučljivo voziti njome malim automobilima. To je moguće, ali tada ozbiljno riskirate da putem izgubite auspuh, potrgate amortizere, probušite gumu (što se i dogodilo jednoj slovenskoj ekipi) ili jednostavno ostanete u jednoj od brojnih vododerina. Zato, po preporuci Brane, plaćamo 20 KM po glavi i lokalni nas mladić, svojim vrlo starim automobilom, već vozi prašnjavim makadamom. U vožnji pokušavamo promatrati stabla koja promiču jer prolazimo rubom Perućice, posljednje prašume na europskom tlu, ali cesta otkriva svoje draži, auto poskakuje i po glavama nam svako malo padaju karimati i vreće s opremom. Mladić vješto zaobilazi različite terence koji nam dolaze ususret i rupetine i u času smo kod rampe, mjesta gdje valja platiti 5 KM za ulaz u park i pokazati osobne dokumente. Nakon nekih 15-ak minuta stižemo i na križanje putova i zaustavljamo se pa kratkom šumskom stazom šetamo do vidikovca. U daljini, kroz grane crnogorice, nazire se slap Skakavac. Kažu da je visok 75 metara. Impresivo. Šuma je ovdje veličanstvena. Stabla su golema, stara, njihovo korijenje isprepliće se po tlu. Čovjek se ovdje osjeća mali.
Još nekih 15-ak minuta vožnje i stižemo na Prijevor. Dogovaramo s našim vozačem da dođe po nas za tri dana, vadimo svu opremu, postavljamo šatore i sad se možemo diviti pogledu. Ovdje je i orijentacijska ploča s ucrtanim planinarskim stazama. Pomalo izblijedjela. Istočno, odmah iznad visoravni, diže se Maglić. Ovako iz podnožja, podsjeća na Mangart. Na jugu se naziru Bioč i Trnovači Durmitor, a s jugozapada pogled zaustavlja Volujak. Brzo tražimo izvor i nalazimo ga odmah uz cestu kojom smo došli. U blizini je nekoliko katuna koji se mogu unajmiti i planinarsko sklonište. Nismo sami. Jedan šator i nekoliko kampera svejdoče da su ljudi negdje u blizini. Po Prijevoru šetaju krave i ovce i piju vodu na izvoru. Šaljemo poruku Marku jer ovaj put nije mogao s nama. Do nas ubrzo stiže vremešni pastir željan razgovora. Nudi nam da dođemo do njegova katuna i probamo mlijeko i kajmak. Ostavljamo to za neku drugu večer jer Sunce brzo zalazi i boji nebo u crveno pa se gasi. Ljudi pristižu stazom iz smjera Trnovačkog jezera. Neke dočekuju unajmljeni vozači terenaca pa se spuštaju u civilizaciju, a drugi ostaju noćiti ovdje gdje će uskoro izaći sjajni Mjesec i posrebriti vidike. Noć je topla, nema vjetra.
Srijeda
Ustajemo prije 6. Dan će biti vruć pa na vrh treba stići za jutarnje svježine. Dio hrane nosimo u obližnju šumu i vješamo na granu kako bismo je zaštitili od visokih temperatura u šatoru i stoke koja ovdje slobodno luta. Danas ćemo prvo na Maglić, kružnom se stazom spustiti do Trnovačkog jezera pa preko Suve Jezerine natrag do Prijevora. Staza se odmah počinje strmo uspinjati i treba prijeći pomalo krušljiv teren s nešto sipara pomiješanog s travnatim dijelovima. Vodi iznad katuna. Na ovom dijelu staze nema tehnički zahtjevnih detalja. Iako se na internetu spominje dio staze koji je tehnički jako zahtjevan i treba svladati dio uz potrganu sajlu, mi na to ne nailazimo. Očito smo se negdje odvojili iako ne vidimo gdje. Nailazimo na sajlu koja zbog lošeg stanja ne može služiti svrsi, ali pored nje se s lakoćom prolazi. Za sat i 35 minuta smo na vrhu Malog Maglića (2386 m), onog na bosanskoj strani. Vrh je travnat, oku djeluje meko i pristupačno. Ovdje je i žig te upisna kutija. Zadržavamo se kratko zbog fotografiranja i već hodamo dalje mekom travnatom stazom i ulazimo u Crnu Goru. Ovdje, na manje od 10 minuta hoda, drugi je vrh Maglića, tzv. Veliki Maglić (2388 m), onaj crnogorski. Obilježen je hrpom kamenja i drvenim kolcem. I dalje smo na travnatoj stazi koja vodi dalje prema jugozapadu. Ubrzo, kao s reklamnih prospekata i razglednica, pred nama se otvara pogled na srcoliko planinsko Trnovačko jezero. Staza se sad počinje strmo spuštati, posuta je siparom i traži popriličan oprez. Jezero je stalno dostupno oku. Susrećemo strance, planinare koji na Maglić idu suprotnim smjerom. Spuštamo se do visine od 1517 m i za sljedećih 2 sata i 30 minuta stajemo na obali jezera. Sve ovdje oduzima dah. Bistrina vode. Odraz s površine koji hvata okolne vrhove i okruglaste oblake i crnogorična stabla. Jarke boje šatora sa suprotne obale. Uskoro uranjamo u vodu. Prohladna je, ali za jedno planinsko jezero iznenađujuće ugodna. Bistra je i duboka. Jezero obiluje ribom, uz samu obalu pojavi se i pokoja pijavica. Na obali objedujemo, izlažemo se toplini Sunca, drijemamo. U daljini zvuk kravljih zvonaca.
Potpuno obuzeti dojmovima, vraćamo se na stazu i uz jezero krećemo dalje. Uz rub šume, nedaleko obale, mala je kućica, a u njoj čuvar. Sad smo u Parku prirode Piva i ponovo je potrebno dati osobne dokumente na uvid kako bi nas uveli u evidenciju i naplatili ulaznicu. Čuvar traži 1 euro po glavi. Da smo kampirali ovdje, trebali bismo platiti 1,5 eura. Malo negodujemo, ali plaćamo jednu ulaznicu i nastavljamo put. Kratko se blago spuštamo kroz šumu i izbijamo na travnatu udolinu. To je Suva Jezerina. S lijeve, zapadne strane je Volujak i pogledom pratimo njegov hrbat pokušavajući naći odvojak kojim bismo ujutro krenuli na njega. Ne nalazimo ništa pa se počinjemo uspinjati laganom stazom do Prijevora. Od jezera od ovdje, trebalo nam je 2 sata i 30 minuta. Još je vruće i izležavamo se na travi. Kralj Sunce zalazi, večeramo, dva psa ovčara leže uz nas. Pravimo plan za sutra. Dan je ispunjen.
Četvrtak
Prvotni plan da se popnemo na Volujak moramo mijenjati jer nismo našli pristupnu stazu. Danas ćemo prošetati prašumom i uživati u njenoj ljepoti. Danas nema velikih napora pa krećemo kasnije. Staza vodi zapadno od Prijevora, prvo travnatom livadom, a zatim se počinje spuštati u šumu. Dolazimo do križanja. Lijevo je Suha, desno staza kroz Perućicu. Tu nas čeka iznenađenje. Ulazak u Perućicu zabranjen je bez pratnje vodiča Parka. Nigdje na taj podatak ranije nismo naišli. Razočarani, nastavljamo se spuštati stazom prema Suhoj. Ali, sad se javlja planinarsko srce. Kad smo već ovdje, na Volujak ćemo s druge, njegove sjeverne strane pa ubrzavamo korak. Tu negdje, staza će se odvojiti prema hrptu i već smo bolje volje. No, ovo mijenja plan i za njega nemamo dovoljno vode. Sunce se sve više diže i na našem usponu će nas iscijediti, a zatim nas čeka čistina na hrptu i nekoliko sati hoda do spusta na njegovoj južnoj strani prema Trnovačkom jezeru. Konačno, odustajemo od uspona i krećemo stazom usporednom s masivom Volujka, opet prema Trnovačkom jezeru. Ono je golema utjeha i dan ćemo provesti uživajući u njemu. Iako bez većih visinskih razlika, staza je zanimljiva, iza svakog se ugla otkriva nova soba s leptirima ili je obasjava voda iz potoka. Izbijamo na Suvu Jezerinu. Tu smo jučer uzaludno tražili putokaz. Ali gle, zaklonjen od pogleda, između tri jele, u gustoj travi sakrio se sve do sada. Sad sve postaje jasno. Drugi puta, sve će biti lakše. Stižemo i na jezero i opet plaćamo ulaz u Park prirode Piva. Sad sjedamo sa strogim čuvarima i razgovaramo. Čude se. Pa tko bi normalan htio hodati po Volujku ili Bioču. Za to vam treba helikopter, šale se. Nekim čudom, imaju i planinarsku kartu koju, dok smo se pripremali za put, nigdje nismo mogli naći. Kupujemo! Sve se staze sad steru pred nas. Sad je lako. Sve je još jasnije. Kupujemo pivo, punimo bočice s vodom na izvoru. (DA, uz jezero POSTOJI izvor vode. Istina, preusmjeren s nekih većih visina cijevima, ali POSTOJI. Na webu stoji drugačije.) I bacamo se u jezero. U rano predvečerje, vraćamo se do šatora. Opet gledamo Volujak. Prohodali smo podnožjem čitavu njegovu dužinu. Vidjet ćemo se opet. Večera, spavanje, mjesečina.
Petak
U 7:30 (s pola sata zakašnjenja) pojavljuje se naš spretni vozač, utrpava nas u svoga golfa i spuštamo se do auta. Samoinicijativno nas vozi do spomenika poznate bitke na Sutjesci, gledamo ga s ceste. Ovdje je još puno zanimljivih lokaliteta vezanih uz Drugi svjetski rat. Pogledat ćemo ih neki drugi puta. Sada idemo kući. Kod Sarajeva zastajemo i jedemo izvrsnu pitu zeljanicu. Na granici kod Slavonskog Broda čekamo sat vremena i u poslijepodnevnim satima smo u Sisku. Sve čovjeku nekako žao izvaditi taj šator iz gepeka… pa uz pozdrav planiramo: „Onda, ostaje nam Volujak za uskoro?“
Tekst priredila Irena Mihalić
Sigurno nas odvezla i vratila Vesna Poljak
Fotografije napravili Ben Johnson i Svjetlana Vujasin
Uživali Svi Zajedno
Nastavak galerije pogledajte ovdje: https://photos.app.goo.gl/2H12ZP6zMq8uEAHR2
