Prilaz je od Ilirske Bistrice prema planinarskom domu na Sviščakih (1242 m). Dobrim makadamom treba se doći do doma, ali mi smo se zanijeli u vožnji i produžili do zadnje točke. Uspon je bio čista aromaterapija. Bogatstvo flore zadivljuje ne samo svojom raznolikošću nego i oblicima, bojama i veličinom cvjetova. U jednom dijelu je i oznaka botaničkog vrta iako uz same biljke nema nikakvih pločica. Ali, mi smo imali Željku! Koča Draga Karolina nas je dočekala zaprta, ali simpatične rezbarije u drvetu činile su prostor gostoljubivim. Na vrhu Velikog Snežnika ( 1796 m) smo bili sami što je stvarno rijetkost za Sloveniju. Užitak je bilo razgledati vrhove planina sa slovenske i hrvatske strane, ali ovaj put pogleda na Kvarner koji se blista u daljini najviše nas se dojmio. U povratku smo zastali kod spomena sv. Gabrijelu, prošli kružnu poučnu stazu do vidikovca i otkrili dom na Sviščakih. Iz čistih gušta zadržali smo se u Ilirskoj Bistirci na kolačima i kavici. U večernjim satima stigli smo do Tuka i smjestili se u planinarskom domu Bijele stijene.
U jutro (28.7.) obzirom na vremenske prilike/neprilike odlučujemo se za obilazak Bjelolasice. Krećemo prema Matić poljani (1030 m), svatko u svojim mislima promatra jedan od najljepših spomenika palim borcima. Kod čeke ostavljamo automobil i krećemo prema Jančarici (1236 m). Lijepo uređen dom, zaključan, počinje kišica, sklanjamo se u drvarnicu. Uz pričanje viceva dočekasmo prestanak kiše i krenusmo dalje prema Vrbovskoj poljani. Trave nam sežu do koljena, latice i listići lijepe za hlače. Tišina, jutro, sami. Krećemo se prema skloništu koje nosi ime prvog hrvatskog planinarskog vodiča Jakoba Mihelčića (1460 m). Otvaramo sklonište, unutra dobro poznat miris iz djetinjstva, puštamo svjetlost. Iako je prirodna svjetlost bila dovoljna, palimo svjećicu i vadimo ručak iz ruksaka. Što na stolu, ponuđeno, prava gozba. Iz male apside kratko nam se ukazuju vidici na Bijele i Samarske stijene. Krećemo prema Kuli (1534 m) no greben počinje zastirati magla praćena vjetrom. Neugodu pojačava glasanje medvjeda. Vrh u oblacima, s vremena na vrijeme ukazuje se Vrbovska poljana, ali vidika na okolne vrhove nema. Ubrzavamo spuštanje strmom stazom, hvata nas nevrijeme. Nakon dva sata po pravom potopu dolazimo do čeke. Sve je promočilo! Male stvari čovjeka čine sretnim – topla voda i tuš. Raspoloženje se vratilo, odlazimo u Mrkopalj na 1. art-festival i kavicu, a po povratku u dom na roštilj i ugodno druženje.
Treći dan (29.7.) preko Ličkog polja dolazimo do Vagabundine kolibe (864 m). Cilj je Zagradski vrh (1187 m). Nakon kavice krećemo: bez gojza, bez ruksaka, bez štapova, bez vode = bez pameti. Upeklo sunce, maline putem spašavaju stvar. S vrha, između ostalog, vidimo Veliki Snežnik i jadranske otoke. Nakon spusta krećemo prema Bribiru, usput zastajemo na jednom od šest vidikovaca poznatih kao Oči Vinodola. Ovdje se naši putevi razilaze, a ljetovanja nastavljaju.
Nezaboravno druženje: Željka, Slobodan, Vesna i Mićo
P.S. U četvrtak navečer u planinarski dom došla je Francuskinja s ciljem da sutra ide na Bijele i Samarske stijene. Žena s ruksakom većim od nje, sama, vani nevrijeme. Svi je odgovaramo od nauma. Ujutro pješice kreće iz doma, a mi ju ispraćamo zabrinutim pogledima i neodobravanjem. Po povratku u Sisak od našeg Damira saznajemo da su par dana poslije upravo oni naletjeli na Francuskinju, uplašenu i dehidriranu te ju zbrinuli u Mrkoplju. Priča ima sretan kraj, ali …
