Kolona je već kretala kada sam odlučio još malo produžiti štapove. Podešavam visinu, dotežem donji čanak, odjednom navoj ne hvata. Što je sad? Pokušavam ponovo. Bez uspjeha. Guram članak gore dolje pokušavajući ga zategnuti, odjednom uhvati, ali sada mi je visina prevelika. Korigiram visinu na gornjem članku, zatežem ga i ne vjerujem vlastitim očima, opet isto. Sad već luđački zatežem članak, ali uzalud. Pogledam stazu, kolona je već odmakla oko 150m. Više nemam vremena za „zezanje“ sa štapovima. Prva mi je misao da ih bacim, ali ih samo beskorisno nosim u ruci i pokušavam dostići kolonu.
Tempo kolone je oštar. Tako smo se dogovorili. Snijeg je visok oko 2m i drži samo na stazi gdje su prolazili turni skijaši. Plan nam je ispenjati Lanževicu dok sunce ne otopi i to malo čvrstih puteva, a natrag kako bude. Mučiti ćemo se.
Gotovo sam stigao kolonu kad mi je lijeva cipela kliznula kroz derezu. Sad još i to! Što je ovo danas? Valjda je nisam dobro pričvrstio, skidam rukavice i ponovo je pritežem. Kroz glavu mi prođe misao kako sam, još prije pola sata, pokazivao Marijanu kako da učvrsti svoje dereze. Koji apsurd! Ponovo pojurim za kolonom. Nakon svega pedesetak metara me uhvati užas, cipela je ponovo van dereze. Ovo je suludo! Znam da sam dobro pazio kod vezanja, ali nemam vremena za gubljenje. Pažljivo zatežem derezu. Radim li nešto pogrešno? Čini mi se da ne, ali više ne vjerujem ni vlastitim očima. Kolona je već odmakla, više ih niti ne vidim. Ovaj put doslovno trčim za njima. Mišići mi još nisu zagrijani, srce već lupa kao ludo, temperatura tijela ubrzano raste, a znoj me lagano probija. Nismo prošli niti 2 km, a ja već četvrti put trčim za kolonom. Osjećam kako ovo neće dobro završiti.
Kada sam opet ugledao cipelu izvan dereze, već sam bio očajan. Počeo sam i psovati. Sada su i ostali shvatili da nešto nije u redu. Dok sam ponovo pokušavao postaviti derezu ugledao sam Edina kako se vraća. Pomogao mi je, ali opet isto. Sada se vratio i Matija. Podešava veličinu dereze, veže je na razne načine, ali rezultat je uvijek isti, cipela uporno iskače iz dereze. Sumnjamo na tehničku ispravnost dereze, ali sve izgleda normalno. Napokon sam ugledao i ostatak kolone. Stoje na uzvisini i očekuju što će se dogoditi. Gotovo da osjećam njihovu nervozu. Lanževica je još daleko, snijeg je sve mekši, a gubimo jedino čega nemamo, vrijeme.
I prije nego mi je Matija rekao „Žao mi je.“ znao sam što slijedi. S tugom sam odvezao krplje sa ruksaka i predao ih Matiji. Sretno prijatelji. Ja danas neću vidjeti Lanževicu. Ovo je prvi put da sam morao odustati od zacrtanog cilja. Znao sam da će se to jednom dogoditi. Nije ugodno, ali nije smak svijeta. Nisam stigao do vrha, ali imao sam vremena za vježbati tehnike korištenja cepina pri usponima i padovima na obližnjim padinama. Imao sam vremena i da detaljnije proučim ljepotu snježne idile koja me okruživala. O tome neću posebno pisati. Slike u prilogu govore više od riječi. Žao mi je zbog onih koji su željeli, a nisu mogli biti sa nama. Takav je život, ali što znači jadan vrh kad su stotine još pred nama. A posebno mi je žao planinara koji se nikada neće odučiti na jedan ovakav izlet. Vjerujte mi da propuštate veličanstvene trenutke.
Na kraju riječ dvije o ekipi. Cijela ekipa je bila izvanredna i bio mi je užitak biti u takvom društvu. Ipak ću izdvojiti trojicu. Đino je Đino, jedinstven. Svima nama koji volimo ići s njim on je trajna inspiracija. Nadam se da ćemo još dugo planinariti zajedno. Matija je je odradio lavovski dio posla. Osim što je nosio sav prateći teret (prva pomoć, krplje i sl.), stalno se vraćao pomagati onima u problemima. Sačekivao je najsporije i strpljivo ih pratio do cilja. Pravi GSS-ovac. I na kraju moj stari prijatelj Edin. Vozio nas je do Bohinja, cijeli put je prošao bez korištenja štapova, što je zahtijevalo veliku potrošnju energije, a nakon svega, još je imao snage i volje voziti nas na povratku kući. Hvala Zula.
E da. Skoro sam zaboravio. Ona dereza koja mi je stvorila tolike probleme. Nakon što je ostatak ekipe otišao prema Lanževici i nakon što sam malo uživao u ljepotama prirode, ponovo sam stavio dereze i krenuo dalje. Putem sam izvodio razne „vratolomije“, više od tri sata. Nekoliko puta ih skidao, pa ih ponovo postavljao. Na kraju sam se sjurio od doma na Komni do Koče pri Savici (skoro 900m visinske razlike). Niti najmanjeg problema, kao da su zavarene za cipele.
Lanževica mi očito nije bila suđena. Bar ne ovaj put!
Sastavio: Damir Matagić, izlet na Komnu i Lanževicu, 02 i 03. ožujak 2013.
