Okupili smo se u Zagrebu i krenuli preko Slovenije, kroz Karavanke u Austriju. U Lienzu smo napravili dužu stanku. Nakon višesatne vožnje godila je šetnja po laganoj kišici preko mosta na glečerskoj rijeci Isel koja se malo niže ulijeva u Dravu, pa kroz srednjevjekovnu jezgru s dvorcem Schloss Bruck koji dominira panoramom obrubljen vrhovima Lijencerskih Dolomita. Ovo mjesto još od antičkih vremena bilo je važno prometno čvorište, a sad je turističko polazište skijaša, raftera i planinara. Nakon pauze nastavili smo vožnju dolinom zapjenjene bijelo-zelene Isel, posljednje velike i divlje ledenjačke rijeke u središnjoj Europi. Isel teče kroz samo središte i rubnu zonu Nacionalnog Parka Hohe Tauern koji obuhvaća preko 300 planinskih vrhova viših od 3.000 metara. Među njima je i naše odredište, Grossglockner, smješten na brazdi Glockner, koji je s visinom od 3798 m ujedno i najviši vrh Austrije i najviši vrh Alpa istočno od prijevoja Brenner. Ovaj piramidalni vrh zapravo tvore dva vrha: Grossglockner 3798 m i Kleinglockner 3770 m, koje razdvaja sedlo Glocknerscharte. U podnožju vrha leži Pasterze, najveći ledenjak u Austriji. Tijekom uspona planinskom cestom zastajemo kod vodopada Lebensraum, savršene kulise za prvo grupno slikanje. Uskoro kombije ostavljamo na parkiralištu Lucknerhaus u Kals am Grossglockneru na 1920 m. Ovo mjesto bilo je polazna točka i pri prvom zabilježenom usponu na Grossglockner, još davne 1853. godine. Na ograđenim pašnjacima dočekala nas je kiša. Nakon 4 sata laganog hoda preko manjih ferata i desetak ledenjačkih potoka stigli smo do našeg odredišta, doma Salmhutte na 2644 m. Nadvladali smo preko 700 metara visinske razlike, za prvi dan je dosta. U domu nas je dočekalo ljubazno osoblje i preobilne porcije tople večere u tri slijeda.
Drugog dana krenuli smo iz doma Salmhutte 2644 m prema domu Erzog Johann Hutte na 3454 m, takozvanom “orlovom gnijezdu”, koji je ujedno i konačni cilj za većinu članova naše grupe, dok se visokogorci nadaju da će se vremenski uvjeti možda ipak popraviti dovoljno da uspon na vrh ne bude samoubilački pothvat. Vani nas dočekuje debeli sloj snijega koji je padao cijelu noć. Nakon sat vremena uspona stigli smo do glečera, navukli dereze, izvadili cepine i krenuli pravo uz strminu prvo dubokim snijegom do stijene, pa feratom do vrha grebena. S jednog hrbta na drugi, i tu su se oblaci samo na tren rastavili i oslobodili pogled na impozantno Orlovo gnijezdo podno još impozantnije stijene Grossglocknera. Topografska prominencija ovog vrha sa svojih 2.424 metra, nakon Mont Blanca druga je po visini u cijelim Alpama. A pogledi s vrha, kad je nebo čisto, sežu skoro 240 km u daljinu, skroz do Triglava. No u par sekundi oblaci opet sebično skrivaju pogled na moćni vrh. Ali unatoč vrlo sporom tempu, dom je ipak sve bliže. Do njega napredujemo hrptom stijene, u navezu. Na jednom dijelu hrbat se pretvara u strmi uski žilet na koji je nemoguće zakoračiti nogom. Vodič mi daje upute, “zajaši hrbat”. Zajašim hrbat. “Sad trbuh prilijepi na stijenu i kliži dolje”. Priljepila sam se trbuhom na stijenu i pustila prema dolje. Noge su uskoro došle do idućeg uporišta. Izgledalo je strašno, zvučalo je strašno, a onda kad sam se upustila u vratolomno jahanje hrpta, niti u jednom trenu nije me napustio osjećaj sigurnosti. Još malo vratolomija po hrptu, i eto nas u domu, nakon sveukupno 6 sati polaganog uspona i savladanih 850 metara visinske razlike. Slikanje, skidanje opreme, i zadovoljno predenje pored zidanog kamina. Uskoro u dom stižu još dvije ekipe iz Zagreba. Na 3454 metra nadmorske visine nakon nekoliko sati počinje glavobolja i mučnina. Pijem vodu u malim gutljajima ali često, i odmah je bolje. Naši visokogorci s nestrpljenjem očekuju vremensku prognozu u 18:00 sati. Iako je stijena mokra i zatrpana snijegom, nadaju se da će se vrijeme ipak popraviti toliko da dopusti uspon. No umjesto da se popravi, vrijeme se pogoršalo: jak vjetar, meki snijeg koji prekriva opasne pukotine i mokra stijena – školski primjer uvjeta po kojima se ne penje. Ima u toj grupici ljudi koji su na vrhu bili već više puta, ali nikad po ovakvom vremenu. Gledam njihovu unutarnju borbu, želju za usponom ali i poštovanje prema planini. I odluka je pala. Hrabra odluka, za koju treba puno snage, iskustva i nesebičnosti: na vrh se ne ide. Žao mi ih je, vidim koliko im je teško. Puno je teže otkazati sanjani uspon nego egoistično prkositi planini. Puno teže. Za to moraš biti jak u srcu i zrel u glavi.
Trećeg dana budim se s mučninom. Ništa od doručka. U mene ne ide čak ni kockica čokolade. Pijem vodu na silu i malo mi je lakše. Kad smo se krenuli spuštati naišli smo na promrzlu ekipu koja se vraćala od smjera vrha. Kažu da su na grebenu u olujnom vjetru satima čekali da se vrati grupa koja je na vrh otišla ispred njih. Na kraju su pothlađeni odustali i vratili se u dom. S Erzog Johann Hutte 3454 m spustili smo se s druge strane, uobičajenim smjerom, preko predivnog doma Studlhutte 2801 m građenog u obliku bureta. Čim smo započeli spust nestali su svi simptomi visinske. Uživancija u gacanju nebrojenim potocima otopljenog ledenjaka, šumu slapova i pjesmi svizaca koji nemaju straha od ljudi. Nakon četiri i pol sata eto nas natrag na parkiralištu na Lucknerhausu 1920 m.
Visokogorci prije Mont Blanca planiraju ponoviti uspon kad budu bolji vremenski uvjeti. A ostatku ekipe srce već kuca u ritmu afričkih bubnjeva. No to je priča koju tek treba proživjeti.
tekst: Edita Ciglenečki
fotografije: Renato Milovski i Edita Ciglenečki
Ostatak fotografija pogledajte ovdje:
