U subotnje jutro 48 planinara krenulo je na dvodnevnu alpsku avanturu. Cilj avanture je bio vrh Grintovec, najviši vrh Kamniško-Savinjskih Alpi.
Uspon smo započeli u Kamniškoj Bistrici kraj planinarskog doma (gdje nam se pridružila još jedna naša planinarka). Odredište prvog dana bila je Cojzova koča na Kokrskom sedlu. Iako je visinska razlika velika i puno je sati hoda, vrijeme je bilo vrlo pogodno za hodanje, krajolik divan, a u dobrom društvu napor se nije osjetio jako. Po dolasku na dom, manja grupa se odvažila popeti na Kalšku goru gdje su doživjeli rijedak prirodni fenomen. Večernjim druženjem i finom hranom završili smo dan.
Ujutro smo nastavili prema vrhu. Odlično vrijeme nas je nagradilo za uloženi trud. Nigdje nije bilo ni jednog oblačka. Na vrhu smo dugo uživali i upijali vidike u punom krugu od svih 360º. Mnogima je ovo bio prvi dvotisućnjak, a nekima i prvi izlet u Alpe. Dovoljno je reći da je tradicija ispoštovana.
Dugotrajni silazak nas je sve pomalo iscrpio, pa smo se po dolasku u Kamnišku Bistricu odmarali na izvoru. Putem kući naš dvodnevni izlet skoro je postao višednevni, jer nam se autobus razbolio nadomak kuće. Nakon prisilnog kampiranja, vratili smo se redovnom autobusnom linijom Zagreb-Petrinja. Dodatna avantura završila je smijehom i veselim rastankom u Sisku na autobusnom kolodvoru.
Premda nismo obišli Kamnik predviđen planom, možemo reći da smo imali dva odlična dana.
Zahvaljujemo se svima koji su se odazvali na ovaj izlet, bili ste sjajni! I hvala svima na fotkama za našu web stranicu (izvještaj je suvišan, osmjesi na licima govore sve).
A gradić Kamnik… Nešto smo ipak ostavili i za sljedeći put.
Josip Kolak
Svjetlana Vujasin
Stojimo na grebenu Kalške gore i spremamo se za spust prema domu. Ispred nas je oblak i zaklanja nam pogled na dolinu Kamniške Bistrice. U leđa nas udaraju zrake sunca na zalasku. Tren prije polaska na oblaku se ocrtava nešto. Duga?! Nije duga, već nešto sasvim drugačije i sasvim novo za nas. Nismo to vidjeli prije.
Vidimo neku sjenu na oblaku u sredini ocrtane projekcije sunčevim zrakama. Ali ne, ne vidimo neku sjenu! Mi to vidimo svoju sjenu i kružnicu oko nje u duginim bojama. Mašemo rukama. I naša sjena u sredini tog nečeg nestvarnog uzvraća mahanjem.
Vadimo fotoaparate, telefone i slikamo. Pokušavamo zabilježiti neobičnu pojavu i sebe u njoj. Znamo da ona ima ime, slušali smo o tome na Čaplarovim predavanjima, ali tko ga se sad može sjetiti?! Jedino što sigurno znamo – nije Aurora Borealis!
Drugi dan na povratku kući u busu razgovaramo, pokazujemo slike i saznajemo ime. Vidjeli smo prirodni fenomen zvan Glorija, ili u našem narodu poznat kao „ukazanje Gospe“.
Gotovo mjesec dana poslije, većina nas ne može vjerovati da smo doživjeli nešto tako nestvarno, a opet prelijepo. Možemo samo reći da smo bili u pravo vrijeme na pravom mjestu.
(18 planinara HPD Sisak)
