Budući da je Društvo u Planu izleta za 2016. godinu imalo u vidu Dinaru pod vodstvom Vesne Poljak i Vesne Šprajc, odlučeno je da će se navedeni izlet realizirati u sklopu ovoga projekta. Odazivom smo pružili podršku inicijativi promocije i zaštite Dinarskoga gorja. Via Dinarica put je zaljubljenika u prirodu, ali i platforma za razvoj i unapređenje životnih i radnih uvjeta na Dinaridima. Središnji je motiv regionalno povezivanje kroz moto Connecting naturally – priroda povezuje.
Na put smo krenuli u petak 7. listopada u 16h te uz kraći odmor u Vili Borovje predvečer stigli u okolicu Vrlike točnije u mjesto Budiše. Domaćin Ante Ježević Budiša dočekao nas je pićem dobrodošlice, a uz koju pošalicu i okrjepu brzo se približilo i vrijeme za počinak. Buđenje ranom zorom uz miris kave budnice i toplih čajeva ubrzalo je kretanje prema polaznoj točki planinarenja. Kroz dinarski masiv vode tri staze: Zelena, Plava i Bijela. Naša je odluka bila obići dio Bijele staze u koju spadaju najviši vrhovi Dinarida. Ciljevi su nam bili Veliki Troglav (1913 m) i Velika Duvjakuša (1708 m), ujedno i granični dijelovi između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske. Nakon 3 km vožnje makadamskom cestom kraj napuštene kuće u Sutinama ostavili smo automobile i u 6. 50 krenuli prema planinarskoj kući Pume. Prema putokazu do nje je 4 h hodanja. Staza pretpostavlja svladavanje 1500 m/n te uz stalan vjetar u prsa bilo je stvarno naporno. Ali, lijepi vidici liječe sve tegobe. Hodalo se vrlo raznolikim putem na kojem se izmjenjivalo nisko raslinje, pokoja divlja smokva, šipak, hrast kitnjak sa svojim crvenkastim kuglicama; nakon izlaska iz šume visoravan je pružala pogled na Peručko jezero okupano jesenjim suncem. Staza je dobro održavana i markirana iako su, vjerojatno uslijed naleta vjetra ili težine snijega, neke oznake savijene ili pale. Svi smo do Pume došli već oko 10h ugodno iznenađeni uređenjem prostora i divnom verandom koja planinare štiti od vjetra, a zadržava uživanje u pogledu. Nakon kraćeg odmora i rasterećenih ruksaka krenuli smo prema Troglavu, do kojeg je prema putokazu potrebno 1.30 h. Staza prvo vodi u kotlinu, što ne veseli nijednog planinara, koja je zaleđena, a potom slijedi uspon po kamenim blokovima. Vjetar i dalje ne posustaje, ali je barem sunčano. Pred vrh s lijeve strane u kameni blok zabijen je hiperbolizirani planinarski cepin, ne znamo je li to mjesto prijelaza granice jer zbog teškog terena graničnih oznaka i kontrola nema. Troglav nas je dočekao zavijen plaštom od bijelih koralja. Bajkoviti kralj stoluje u tišini uz poneki šum ptičjih krila. Panoramski pogled pruža se od Kamešnice koja se prostire prema jugu, sa sjevera bijele se snježni vrhovi Cincara, u kotlini Livanjsko polje miruje u zelenilu, Svilaja se zrcali u jezeru Peruča, Jadran u daljini i Biokovo u oblacima. Vesele nas susreti s planinarom koji dolazi s Kupresa i grupom iz Splita. S Troglava krećemo prema Velikoj Duvjakuši, najvišem vrhu Troglava na hrvatskom teritoriju. Vjetar je stao, sunce ojačalo, a zmije izmilile. Na vrhu uz pronađenu državnu zastavu snimamo zadnju zajedničku fotografiju. Spuštamo se u pl. kuću, kratko odmaramo i u 15 h počinjemo spuštanje. Ne ide lako, koljena pucketaju, priča posustaje. Sunčeva svijetlost polako gasne, a mi uživamo u pogledu na Crvene grede. U vremenskim okvirima dolazimo do automobila te slijedi povratak kući. Noćna vožnja s malo kiše, odmorom u Kninu, sretno završava povratkom u Sisak iza ponoći.
U želji da se moto Connecting naturally održi i ostvari podršku projektu daju sudionici: Vesna Šprajc, Vesna Poljak, Jasminka Malnar, Edita Ciglenečki, Odeta Fritz Prgomet, Irena Mihalić, Vesna i Milan Rogulja Mart, Josip Kolak, Ognjen Stambolija, Željko Jambrović i Marijan Barić.
Tekst: Vesna Rogulja Mart
