nego se priklonio odnedavno prepoznatljivoj opciji i novitetu u ponudi penjanja te surove ljepotice koja se uz Svilaju i Prominu uzdiže iz Kninske krajine – dinarskoj ferati.
Izgradnje ferate na Dinari kao hvale vrijedan poduhvat koji obuhvaća i dva usputna skloništa, uhvatili su se članovi lokalne udruge Dinaridi. Najduža hrvatska ferata sada je jedan od mogućih načina penjanja vrha Dinare, no ona zapravo još nije službeno otvorena, što znači da nije dovršena i njome se koristi na vlastitu odgovornost.
To je za sve buduće planinare koji o toj mogućnosti razmišljaju i spremni su se nedvojbeno upustiti u takav penjački pothvat, vrlo i izrazito važno naglasiti. Dakle, ferate kao takve zahtijevaju pojas i komplet karabinara koji se u produžetku pojasa kvače na sigurnosnu čeličnu užad što prati čitavu njezinu trasu.
Za ovu feratu, osim standardne sigurnosne opreme potrebno je više od uobičajenog planinarskog iskustava hodanja kamenitim teretnom i ispenjavanja pojedinih, pa i zakučastih kamenih detalja koje sadrži gotovo svaka planina. Ovdje je neophodna poprilična snaga, izdržljivost, ali i poznavanje određenih alpinističkih ili slobodno-penjačkih vještina, kako bi se ferata prošla bez drame i neugodnih iskustava. Naime, radi se o ferati po dužini trajanja sličnoj onoj na slovenskom Cjajniku, no zbog konstante periodično nailazećih i brojnih vertikala ocijenjenih ‘D’ težinom penjačkog uspona, čini se zahtjevnijom i više iscrpljujućom.
U nekim, na internetu dostupnim podacima i dojmovima njezinog ispenjavanja, govori se o početnoj težini koja se prema kraju ublažava, smanjuje i iscrpljuje, no to jednostavno nije istina. Ferata je duž čitave svoje trase podjednako naporna, ponegdje se može o njoj čuti kao o putu ‘Devet tornjeva’, jer njezinim prolaskom zapravo ima vrlo malo ‘opuštenih’ prolaza na kojima se može hodajući odmarati i stajati ‘punim stopalima’.
Uz svladavanje konstantnog uspona, ona se nekoliko puta prolazi prečanjem ili uzdužnim prolazom ispruganim zidovima stijene uz pomoć polica, odnosno, uskim nožištima na kojima ima mjesta uglavnom za po jedno od dva stopala, stoga se one prelaze oprezno, prianjajući uz zid stijene opasan sajlom.
No prečanja su ovdje mjesta otpuhivanja i odmora, jer se uz uglavnom vrlo kratke dionice strmog, ali proširenog terena koji se prehodava, izmjenjuju s takozvanim vertikalama ili zidovima stijena pod pravim kutom, ponegdje dodatno otežanih i izbočenjima kamena gdje vlastita težina ili gravitacija tijela s ruksakom napunjenim opremom i stvarima za noćenje na leđima, postaje pravi izazov prelaska.
Na većini vertikala potrebno je upregnuti svu snagu, pa je uz jake ruke poželjno poznavati što učestalije prebacivanje težista na noge, budući da klanfi ili željeznih prečki zabijenih u zid stijene kojima se penje, naizgled nema dovoljno, već ih je potrebno kombinirati s prirodnim stjenovitim usjecima.
Na počeku ferate čiji prolaz u prosječnoj procjeni traje oko 4 sata, takva kombinatorika željeznih klinova i prirodnih stjenovitih procjepa za ruke i noge zabavna je, no pred kraj, pogotovo za one panjački ili alpinistički neiskusne, postaje zahtjevna, možda čak i opasna, jer potražuje upornu, punu koncentraciju i neposustajanje.
Ferata navodno ima i 4 izlaza, pomoću kojih se u slučaju potrebe ili želje, ona može prekinuti i skratiti, te se put nastavlja uobičajeno planinarski, no ti izlazi još nisu naznačeni ni poznati, budući da ferata nije službeno niti ‘puštena u promet’.
O njezinoj nedovršenosti govori možda i nedostatak predviđenih gazišta, odnosno, čini se nedovoljno ubušenih klanfi i klinova kako bi prelazak vertikali bio manje iscrpljujuć i lakši. No opet, čak i takva, ova ferata nije za svakoga.
Osim visoko podignutog adrenalina ferata kao ekskluzivan način uspona – jer trebao je netko na takvim visinama za druge odraditi infrastrukturni posao postavljanja sajli i klinova – nudi inače teško dohvatljive užitke. Poput kliktaja ptica grabljivica koje viseći negdje nesagledivo visoko na zidu stijene iznad zelenog bezdana, u trenutku otpuštanja čuješ kao jedini postojeći zvuk, uz društvo lahora što ti obavija i olakšava zgrčeno, uznojeno tijelo. Pa onda opet zrikanje buba ili zujanje aviona. Osjetila su sukladno visini tijela, visoko nadražena, u pojedinim trenucima mrtva za sve osim položaja koji treba dosegnuti, a opet budna za ono što u većini situacija ne postoji, prolazi neprimjećeno.
Na putu dinarskom feratom, bilo je svačega. Dečkima je išlo brže i lakše i oni su je završili u okviru predviđena 4 sata, dok je meni uz pomoć partnera alpinista bilo potrebno još dodatnih 50 minuta.
Radi sunca smo krenuli kasno iz Podinarja, u planinu zašli do prvog skloništa, „Bili cvitak“ (880 mnv), odakle nekoliko metara više kreće ferata. Njezina polovica označena je još jednim skloništem, crvenim kontejnerom „Dinaridi“ (1270 mnv), gdje se može pronaći i voda. Ne kišnica ni izvorska, već flaširana, kojom se sklonište redovito opskrbljuje i na tome im puno hvala, jer jako sunce i izniman napor traže učestalu rehidraciju tijela. Valja računati na potrebno vrijeme za njezin prelazak, a budući da smo na nju stupili relativno kasno (16.00 h), s obzirom na doba godine i trajanje dana, Matija i ja dovršili smo ju s početkom noći, u skoro pa potpunom mraku, koristeći se čeonom lampom.
Sve nakon toga, druga je priča. Od skloništa „Drago Grubać“ (1645 mnv) do Sinjala (1831), ima još samo sat vremena uspona, da ne kažem standardnog hoda nogama širokim zelenim padinama.. 🙂
Zbog dolaska do skloništa na kraju dana, uspon smo najvišem vrhu Hrvatske dovršili ujutro nakon noćenja i bila je to nevjerojatno lagana i bezbrižna šetnja.
Tekst i fotografije: Petra Sigur
