Vulkanska planina, s koje su se sve spašene vrste života proširile Zemljom, mamila je i golicala maštu jedne trogodišnjakinje. “Baka, a koliko je daleko Ararat od Siska? Jesi i ti došla s Ararata kad si bila mlada?”, i tako u nedogled. Djetinjstvo i mladost su prohujali, a s prvim znacima osteoporoze, kad su turske vlasti nakon dugo vremena ponovo dozvolile uspone na vrh, počela sam s organizacijom ekspedicije za 2019. godinu. Prikupljajući informacije o usponu, naišla sam na zastrašujuća iskustva penjača s lokalnim kurdskim vodičima, koji za nekoliko stotina dolara odvode ljude na lažni vrh, ili pak posve neiskusni i bez opreme cvokoću i plačući usred uspona bježe natrag u selo, prepuštajući planinare na milost i nemilost planini. Srećom, jedan prijatelj, iskusni alpinist koji je bio na Araratu, preporučio mi je profesionalnog vodiča s najboljom zimskom opremom. A pronalazak dobrog vodiča, u čijim rukama će nekoliko dana doslovno biti naši životi, najbitniji je prioritet kod organiziranja alpinističkih uspona. Za buduću ekspediciju ubrzo je sve dogovoreno, a ja u željnom iščekivanju proučavam Ararat sa svih strana, i uviđam da je najljepši pogled na planinu iz Armenije. Uz savršen pogled na Mali i Veliki Ararat s armenske strane, dolazi i jedna tužna priča. Naime iako se planina nalazi u Turskoj, Ararat je nacionalni simbol Armenije, i bio je armenski teritorij dok nije došao u turske ruke oko 1915. godine. Planina Ararat predstavljena je u centru armenskog grba i najveća je čežnja u srcu svakog Armenca. Pod dojmom ove tragične priče, pomislila sam kako bi bilo lijepo jednom posjetiti Armeniju, i mada se na Ararat ne može popeti s te strane jer je granica između Turske i Armenije zatvorena, barem uživati u predivnom pogledu na njegov masiv. I prije nego sam se snašla, iskrsla je prilika za put u Kavkaz, preko Srbije, Bugarske, Turske i Gruzije, sve do Armenije. U trenu se maštanje o “možda jednom” pretvorilo u “za par tjedana”. Tek toliko da stignem proučiti armenski dio kavkaskog masiva i s lokalnim planinskim vodičem dogovorim uspon na Sjeverni Aragats 4090 m/nv, vulkanski vrh koji je najviši vrh Malog Kavkaza i ujedno, nakon gubitka Ararata, najviši vrh Armenije…
Put prema Armeniji počeo je dolaskom u Istanbul. Dok sam radila na Wind Spiritu, predivnoj jahti bijelih jedara, ovaj dragulj na Bosporu nekoliko je ljetnih sezona takoreći bio drugi dom. U njega sam ponekad slijetala iz zraka, no najdomljiviji ulazi u grad uvijek su bili morskim putem, preko Dardanela, kad bi se vizura grada rastvorila u svoj raskoši pompoznih džamija i palača. Ovo je prvi put da u njega dolazim kopnom. Pred svitanje cestom se odmata pogled na još usnule gradske brežuljke. Grad me dočekuje molitvenom pjesmom koja se prenosi od džamije do džamije… u nedogled.
Iduća dva dana obilazim četvrti u koje turisti ne zalaze, uživam u bizantskim mozaicima Chore, miru unutarnjih dvorišta džamija, moćnoj orguljaškoj glazbi u Bugarskoj crkvi i pogledima s Topkapija. Upijam znakove klinastog pisma na glinenim pločicama iz Sumera koje me godinama fasciniraju, i kojima se sad, nakon što sam o njima pisala radove, mogu diviti uživo u postavi Arheološkog muzeja. Dva dana u Istanbulu prošla su u treptaju oka. Nakon rigoroznog prelaska tursko-gruzijske granice i kratkog odmora u Batumiju, nastavljam put dalje, cestom prema Tbilisiju. U jednom trenu, dok u autobusu spavaju svi osim vozača i mene, okupan ranojutarnjim suncem iza lanca nižeg i pitomog kavkaskog gorja, na sjeveru se ukazuje Elbrus. Trljam oči u nevjerici, no karte pokazuju da doista prolazimo regijom južno od najvišeg vrha Europe. Gledajući njegovu moćnu snježnu konturu uživo, zatečena sam i ganuta do točke taljenja.
Idućih dana uslijedile su višednevne skitnje Kavkazom uz gruzijsko-rusku granicu, gdje se smaragdno zeleni obronci nježnih kontura pretvaraju u gudure, ponore i litice, koje u svojim njedrima kriju utvrde, manastire i crkve. Penjući se po Pustinjskim anđelima, samostanima u stijeni na goletnoj visoravni, u kojima još uvijek žive monasi, koračala sam tlom koje prisvajaju i Gruzija i Azerbajdžan. A čim smo krenuli put juga, prema Armeniji, i prešli gruzijsko-armensku granicu, sve se promijenilo. Planine su postale kamenitije, oštrije, surovije. Riječni klanci transformirali su se u ponore, a uska serpentinasta cesta koja je jedini cestovni prilaz armenskoj prijestolnici Erevanu, puna je ogromnih rupa. Jedini auti koje smo tu putem sretali bili su Lade i Mercedesi. Doista… na ovakvoj cesti ništa treće niti ne može preživjeti. No približavajući se Erevanu cesta postaje bolja. A grad predivne arhitekture cijeli je obložen kamenom u svim mogućim crvenkasto-smeđim nijansama.
Redovito sam pratila vremensku prognozu za dan uspona na Aragats, koja bome nije bila obećavajuća. Na nekoliko meteoroloških sajtova predviđali su ogromne količine kiše i popodne snježnu mećavu, a kod Norvežana, koji su uglavnom najprecizniji, uz sve već opisano tu je bila i mogućnost grmljavinskog nevremena. A dok gromovi tuku, u planinu se ne ide. S recepcije hotela nazvala sam mog vodiča, Serža. Pitam ga što on misli o prognozi, no Serž bezbrižno odgovara da je nije provjeravao. Nakon što sam ga isprepadala najavom munja i gromova, nazvao je prijatelja koji radi na meteorološkoj stanici na Aragatsu. Prijatelj je poručio da će vrijeme biti dobro. Odlučujem vjerovati lokalcima, ipak oni najbolje znaju svoju planinu. Idućeg jutra u četiri sata Serž je došao po mene u hotel, ukrcali smo se u terenac i krenuli put planine.
Prema predaji, Ararat i Aragats su dvije sestre razdvojene svađom. Njihova imena zvuče slično, no značenja imena su posve različita. O imenu Ararata ima više teorija, a povjesničarka iz Erevana protumačila mi je da slogovi imaju značenje Ar (Bog Stvoritelj) – ar (stvarati) – at (mjesto). Tumačenje imena Aragats nešto je jednostavnije i puno konkretnije. Aragats znači Arova kruna. Misli se na armenskog kralja Ara u kog se zaljubila asirijska kraljica Semiramida. Semiramida je predložila lijepom Aru da se vjenčaju i udruže svoja kraljevstva, no Ara ju je odbio. Uvrijeđena Semiramida tada je sa svojim moćnim trupama napala Armeniju, a vulkan Aragats je prema legendi Arova kruna, koju su Armenci sklonili u planine da ju sačuvaju od pobješnjele kraljice. Semiramida je u bitci ubila Ara, pa plakala nad njegovim mrtvim tijelom, ali njegova kruna ostala je sačuvana. I doista, glavni krater ovog vulkana čije dno je promjera 13 kilometara, obrubljen je s četiri vrha nazvana po stranama svijeta. Istočni, Zapadni, Sjeverni i Južni vrh vjerno oslikavaju konturu krune s četiri zupca. Moj cilj je Sjeverni vrh, koji je sa svojih 4090 m/nv najviši vrh u kruni Aragatsa. Postoji i priča o tome da je Sveti Grgur Prosvjetitelj, koji je uveo Kršćanstvo u Armeniji, običavao moliti na vrhu ove planine.
Nakon dva sata vožnje kaldrmom stižemo do obale glečerskog jezera Kari na 3200 m/nv. Na obali jezera smješten je Opservatorij za proučavanje kozmičkog zračenja, a malo dalje je meteorološka stanica. U tišini pripremamo ruksake za uspon. Serž provjerava užad i opremu za penjanje. Ovaj član armenske državne službe za potragu i spašavanje, penjač je starog kova koji planinari u trapericama. Na uspon krećemo prije svitanja. Pred nama je desetak sati hoda. Prvo prilazimo klancu kroz koji se penjemo do ruba vulkana. S prvim zrakama sunca izbijamo na kalderu, između Južnog i Zapadnog vrha. Lagani vjetar i pokoji bijeli oblak naznaka su dobrog vremena. Gledamo u Sjeverni vrh. Ravno je pred nama. Dijeli nas samo bezdano grotlo vulkana. Spuštamo se dolje, u grotlo. Putem smo sreli još samo dvije grupice od po nekoliko penjača. Ogromna Arova kruna danas je samo naša. Spuštajući se do dna vulkana, prelazimo preko bijelih glečera, crne sasušene lave, žućkastih sumpornih polja, zemlje crvene od željezne rude, pa gazimo preko potoka od otopljenih glečera i zelenkaste mahovine i trave. Nakon nekoliko sati spustili smo se do dna. Uslijedio je uspon na Sjeverni vrh po strmom sipnom terenu. Nakon još par sati hoda dolazimo do takozvanog “lažnog vrha”, mjesta koje je krajnje odredište većini planinara. Tu ostavljamo ruksake, stavljamo pojaseve i vežemo se u navez, pa po uskom sipljivom žiletu nastavljamo dalje. Piri lagani povjetarac, a nježnobijeli oblaci štite nas od sunca. Unatoč zloslutnim prognozama, dan je idealan za penjanje. I s lijeve i s desne strane od nas je ponor. Penjemo se i spuštamo po nazubljenom žiletu i uskoro smo na vrhu! Dok ja slikam i uživam u pogledima, Serž se primio konkretnog posla: uzima mjere za novo postolje križa, kojeg je iz starog postolja odvalio vjetar. Krajolik je nestvarno lijep, i mada djeluje pomalo surovo, svakim učinjenim korakom osjetila sam dobrodošlicu planine. Nakon kratke pauze krećemo natrag, istim putem. Ponovo se spuštamo u dno kratera. Odlažem ruksak na kamen, sjedam na skorenu lavu i uživam u centru krune.
Tišina i spokoj ovog mjesta u potpunosti me obuzimaju. Samo jednom u životu, prije šesnaest godina, osjetila sam ovakav mir. Mir koji sva čula uvodi u blaženstvo bivanja. Bilo je to na Wind Spiritu, pri prelasku Atlantskog oceana. Prošlo je tjedan dana otkako nas je kip Isusa raširenih ruku ispratio iz Lisabona. Magla i hladnoća starog kontinenta obavijenog u zimu, ustupile su svoje mjesto suncu. Više nije bilo ptica. U trenutku bonace carevala je tišina bespuća oceana. Dok je pramac grabio morem glatkim poput ulja, gledajući prazna bijela jedra u nijemom beskraju plavetnila, osjećala sam ovaj isti mir. Uronjena u magični trenutak bivanja, pomislila sam, “ajme, koje li ljepote! Ovo je savršenstvo! Bolje ne može!” A već u idućem trenu, tek toliko da pobije prethodnu misao, tik uz bok broda izronilo je jato kitova.. Osjećam kako su ova dva doživljaja u mom životu povezana, kao da su neka vrsta vremenskih točki, poput točki za vraćanje sustava na računalu. Prije pet godina prolazila sam kroz teška iskustva bolesti. Iscrpljujuće operacije, kemoterapije.. gola borba za život. Bilo je trenutaka kada sam paralelno živjela u tijelu onemoćalom od bolesti i u jednoj drugoj stvarnosti. Stvarnosti u kojoj sam bivala u beskrajima oceana, s jatom kitova. Iz mog trbuha rasipale su se nebrojene srebrnaste niti, a kitovi su ih lovili i držali ustima, i tako me štitili da se ne raspadnem. Bilo je to plutanje u mirnoj ljubavi. A u tjelesnoj stvarnosti uslijedio je oporavak koji je promijenio način na koji doživljavam Život. U središtu Arove krune zatvaram oči i odlazim u trenutke kada sam primala kemoterapiju.. kad sam satima poluonesvještena ležala na pločicama kupaone, preslaba da ustanem… u trenutke kad su se nakon treće operacije liječnici u intenzivnoj borili za moj život.. S ovog nestvarno moćnog mjesta šaljem ljubav u sve kritične situacije u svojoj prošlosti. I poruku, “diši, Dita, diši.. sve je dobro.. vidjeti ćeš, isplati se živjeti.. samo diši..”. Da li je moguće da u nekim posebno svetim momentima sadašnjosti mijenjamo svoju prošlost? Da li smo zapravo mi sami svoji anđeli čuvari? Možemo li doći iz neke točke u budućnosti, u kojoj smo dovoljno jaki, čvrsto usidreni u oceanu bivanja, da pomognemo? Ne postoje dokazi da je to moguće. Ne postoje niti dokazi da je to nemoguće. Polako otvaram oči, ustajem i s dna usnulog vulkana s neizmjernom zahvalnošću promatram nebo obrubljeno s četiri predivna vrha. Serž je već dosta odmaknuo, vrijeme je za povratak. No moje je srce još dugo vremena ostalo u predivnoj Arovoj kruni.
Uslijedili su dani provedeni po nestvarnim pejzažima južne Armenije. U Erevanu izlaske sunca dočekujem na Kaskadama, s kojih se pruža najljepši pogled na Ararat. Dok sjedim na stijeni iznad samostana Hor Virap u njegovom podnožju, proživljavam čežnju ljudi koji svakodnevno gledaju snježni vrh ove svete planine na koju se ne mogu popeti. No pri povratku kući, u Istanbulu, svjedočit ću snazi ljubavi kojoj nitko ne može nametnuti granice. Snazi ljubavi prema voljenoj planini pretočenoj u novi život. Nakon jutarnje šetnje Balatom, ležerno uživamo u klasičnom turskom doručku na ulici. Poslužuju nam menemen, kajganu s paradjzima, lukom, paprikom i bijelim sirom. Mirišu svježe ispečene pogače, ekmek, a tu je i nezaobilazni beyaz peynir, slani kozji sir s crnim maslinama. Nakon bezbrojnih crkvi koje smo obišli u prethodna dva tjedna, što po gradovima, a što po nepristupačnim liticama i gudurama, Marko onako u šali predlaže da posjetimo još jednu. I svi smo za, jer to je armenska crkva u Istanbulu, što je samo po sebi prilično intrigantna činjenica. Nakon polusatne šetnje našli smo se ispred zakračunate kapije s postavljenim kamerama, okružene visokim zidom. Poljubivši vrata skoro da smo odustali, no Marko je ipak pozvonio. Za pola minute sredovječan muškarac otvara kapiju i ljubazno nas poziva unutra. Ulazimo u prostrano obzidano dvorište u čijem centru je ogromna krošnja breskve, nacionalnog simbola Armenije. Uokolo po dvorištu posložene se suše svježe obojene klupe iz crkve, a unutrašnjost crkve upravo kreče. No naš domaćin u potpunosti nam se posvećuje i provodi nas crkvom i župnim dvorom, pa podrumskim hodnicima prepunim freski, koji podsjećaju na katakombe. Ovaj svećenik ne razumije engleski, pa se jedva nešto malo uspjevamo sporazumjeti na ruskom. Kada je shvatio da se upravo vraćamo iz njegove rodne Armenije, grlo mu se steglo a oči ovlažile. Moli nas da malo sjednemo, a njegova žena u trenu pred nas iznosi lubenicu i domaću skuhanu kavu. Slabo se razumijemo riječima, ali za stolom pod krošnjom breskve naša su srca povezana. Taman kad smo se počeli opraštati od naših dragih domaćina, netko je pozvonio na kapiju. Žena odlazi otvoriti, i u dvorište ulazi mlađi čovjek s dječakom. To su njihovi sin i unuk. Prilazi mi dječak bademastih očiju i širokog osmjeha. “Hello”, progovara na tečnom engleskom, “my name is Ararat”.
Tekst: Edita Ciglenečki
Fotografije: Edita Ciglenečki, Serzh Hovsepyan i Nikolina Gotal
Fotografije možete pogledati u galeriji fotografija 🙂
