13.8.2020. (četvrtak)
Mala, ali vesela skupina u sastavu; Šprajc, Žugaj i Bobić iskrcala se na Oltarima u kasnim večernjim satima.
Naravno, tamo je već bilo društvo, pa smo uz obaveznu hladnu rakijicu dobrodošlice međusobno proćaskali, prokomentirali planirane staze te se prošetali do Vidikovca brojeći na zvjezdanom nebu suze sv. Lovre. Prije ponoći potrpali smo se u krevete jer plan nam je doista ambiciozan: obići vrhove i staze sjevernog Velebita koje smo iz razno raznih razloga do sada propustili.
14.8.2020. (petak) – VELIKI RAJINAC
Proljetos sam bila na Malom Rajincu (1699 m n.v.) najvišem vrhu sj. Velebita i na prvu me osvojio. Sam po sebi nametnuo se njegov tek nekoliko metara niži susjed Veliki Rajinac (1667 m n.v.), a definitivna odluka potvrđena je činjenicom da ni naša Vesna nije do sada bila na njemu. Jedna je planinarska staza koja vodi do njegovog vrha i to od pl. kuće APATIŠAN (1112 m n.v.,15-min. vožnje od Krasnog u smjeru Štirovaće).
Uspon je trajao cca 3h i vodi isključivo kroz prekrasnu crnogoričnu šumu. Staza je većim dijelom planinarska, dobro prohodna i markirana. U nekoliko navrata presjeca cestu (OPREZ NA ULAZU I IZLAZU S CESTE), a jednim dijelom i vodi njome, ali bez brige, dobro je utabana i u hladovini, tako da nema problema s hodanjem. Otprilike na pola puta u šumi nalazi se duboka jama i sama markirana srebrnom metalnom pločicom i brojem. Sam uspon prema vrhu počinje od ceste i ide nekih 700-800m. Većim dijelom je kroz šumu da bi se zatim iznenada otvorio pogled prema stjenovitim Hajdučkim i Rožanskim kukovima. Kroz livadu za nekoliko minuta penje se na stjenoviti vrh.
A što reći o pogledu… Velebitska fantazija! U podnožju Lomska duliba. Na JZ dominantan V. Kozjak koji se poput neke brane ispriječio ispred Šatorine te ga ona nadvisuje samo svojim karakterističnim kišobranastim vrhom… Prema zapadu spomenuti Kukovi, dijelovi Premužičke i naravno V. Zavižan te sve vidljiva Velebitska Plješivica sa svojim repetitorima. Na istoku Krasno, Kuterevo, M.Rajinac i Pivčevac na dohvat ruke!
Nakon guštanja na vrhu i obaveznog naslikavanja, relativno brzo smo se spustili do pl. kuće, preko puta koje postoji oznaka za izvor, ali on je u ovo doba slab te bi punjenje flaša trajalo jako dugo. Na stazi smo uočili dosta tragova životinja (medvjeđih kakica) pa je vjerojatno potreban oprez (npr. s vremena na vrijeme otpjevati kakvu ličku… a to bi vjerojatno otjeralo ne samo mede… ha, ha, ha). Slijedio je povratak na Oltare, brzinski ručak i kupanac s društvom iz doma u Kalićima. Osvježeni i odmoreni imali smo snage za još nekoliko partija bele, a onda na spavanac jer sutra je novi dan!!!!
15.8.2020. (subota)
Već prije 8h bili smo kod Babić Siča. STAZOM ZVIRI (ljetna) krenuli smo prema zavižanskom domu. Staza je lijepa i ugodna za hodanje s domljivim pogledima prema otocima i Primorju. Iznad doma lako se popeti na Vučjak (1644 m n. v.). Idealno za ljude koji nisu planinari već samo izletnici. No, mojoj ekipi sada je već bilo dosta šetnje te smo se oštrim koracima uputili na VEL. ZAVIŽAN (1676m – najviši vrh Nacionalnog parka Sj. Velebit).
Put poznajem pa sam gore za 20 tak min. i pratim kako se ekipa u majicama živahnih boja također brzo probija kroz gustu klekovinu bora krivulja. Eto i njih gore za 37 min (bili bi i brži da se nisu slikali i uživali u mirisima borovine, kažu). Na vrhu Vesna odmah uočava mnoštvo krškog runolista u punom cvatu (strogo zaštičen) te svoje oduševljenje i sreću prenosi i na nas. Kaže da nikada u ovo vrijeme nije vidjela toliko rascvjetanog runolista. Obavezno fotografiranje. Puni elana spušamo se s V. Zavižana, ali odabiremo strmiju stazu do Botaničkog vrta. Oprezni smo jer je staza ne samo strma već i skliska od noćašnje kiše. Od Botaničkog (kojem po našem skromnom mišljenju treba hitno pljevljenje) krećemo na BALINOVAC(1622m).
Volim stijene i začas sam na vrhu. Pogled neću opisivati: Izvolite se popeti, nećete požaliti! Od Balinovca spuštamo se preko “zeznute stijene” kako kaže naša Vesna, prema podnožju te svako malo zastajkujemo i upijamo ljepote naše prekrasne zemlje. Slijedi uspon na Zavižansku kosu, koji rutinski odrađujemo i dalje već spomenutom Stazom zviri do Babić Siča gdje sjedamo u auto i jurimo na Oltare. Ponovno brzinski ručak… Kupanac u Kalićima… Zezancija i bela u domu… Izdržljiva smo mi ekipa (obzirom na godine ha,ha,ha!).
16.08.20.(nedjelja)
Nedjelja je i pod pritiskom večerašnjeg povratka kući odabiremo kružnu stazu: od Babić Siča Stazom čovika do Zavižana i povratak Stazom zviri. Ovaj put pridružio nam se i Dido. Planovi postoje da bi se mijenjali, tako smo i mi “otegnuli” Stazu čovika šetuckajući i proučavajući različite gljive kojih je bilo u izobilju (za poznavaoce, što mi nismo, pravi gljivarski raj). Vrijeme je brzo proletjelo te smo se nakon kraćeg odmora u domu (na ugodnih 17°) vratili zimskom Stazom zviri do Babić Siča. Vesna i Dido su mi pojasnili da se ova zimska i ljetna varijanta staze koriste jer njezini pojedini dijelovi mogu biti zameteni tijekom zime te prolaz stazom može biti praktično nemoguć.
Vraćamo se prema Oltarima. U autu je umjesto živahnog razgovora, tišina. Svi smo se prepustili vlastitim mislima i osjećajima. Uvijek je teško otići s planine! Slijedio je ručak, brzinsko pakiranje i obećanje da ćemo dogodine opet biti na istom mjestu u isto vrijeme.
Za kraj pozdravi: Petri, Vlasti, Oliveru, Pjeru, gostima iz Zagreba i Rovinja, mladom Františeku, koji živi svoj san, a posebno Didi i Anki koji nas uvijek dočekuju i ispraćaju te čine da se na Oltarima osjećam kao doma.
Tekst i fotografije: Lidija Bobić
