Zavižan – zimski uspon 09/10. 12. 2017.

Javljamo se, osim njih dvoje, Marina i ja. Nekima su to prvi koraci u „nepoznato“. Ali volja i karakter ipak presuđuju. Osim nas četvoro, prijavljuje se četvero ljudi iz Zagreba (od kud je i naš vodić) te 10 ljudi iz HPD Zrin. Dogovaramo kretanje iz Siska u 5 ujutro (dežurni vozač – a to drugi nego Iva). Okupljanje na odmorištu Dobra (Bosiljevo-Ogulin).

Subota 09.12.

Krećemo u 5 sati iz Siska. Mrak je, pa je normalno da neki spavaju J, vozač vozi. Valjda?

Oko 7 sati stižemo na dogovoreno odmorište gdje zatičemo 2 planinara iz Petrinje. Ostali su, nažalost po njih (vidjet će se iz priloženog), odustali. Priključuje nam se ostatak od četvero planinara iz Zagreba, među njima i naš vodič Dražen. Upoznajemo se međusobno i krećemo dalje put Otočca (Krasno). Oko 9 sati dolazimo na odredište, problemi malo s parkiranjem zbog novo napadalog snijega. Snijega u Krasnom ima do 50 cm. Guramo, grebemo, čistimo, parkiramo se. Spremamo se, snijeg pada po nama. Smijeh i zapomaganje.

Krećemo oko 9.30. Staza se odmah počinje strmo uspinjati, snijega je sve više. Bez krplji koje smo ponijeli neće ići. Naravno, Lily ne trebaju jer je ona „pero kategorija“. Putem nas se priključuje još jedna grupa planinara iz Zagreba koja ide s nama dio puta prema Malom Rajincu. Ne treba uopće ni spominjati da markacije „nema“. Hvala Bogu, Krišni i Manituu na Garminu. Spasio nas je. Oduševljeni smo hodanjem u krpljama, tako da i od oduševljenja padamo usput. Lily nažalost ne dijeli naše oduševljenje, no ona ima „slatke brige“ s mjerenjem dubine snijega. Temperatura je bila dobrano ispod ništice i bez obzira što smo imali Goretex rukavice, kad bi vadili ruke iz rukavice prsti su se ledili. Sjetili smo se predavanja iz planinarske/visokogorske škole (podrukavice, podrukavice). Ježi ga, podrukavice smo smočili guranjem auta. Pred noć, konačno, stižemo u dom na Zavižan. Visina snijega je tamo dobrano preko metra, moguće i bliže metru i pol na mjestima.

Uz, moram priznati odličnu, ma šta odličnu, vrhunsku travaricu vraćamo boju i krvožilni sustav u opticaj te vrhunsku večeru koju nam Iva spravlja osjećamo se kao Bogovi na Olimpu.

Vrijeme spavanja kratimo uz puno vode i preuranjenu budilicu sa zovom na juriš. Lily je to popratila još urlikom, valjda joj je to i doma dio folklora. Tako je s nama podijelila svoju intimu da smo skoro zaplakali. Naravno ujutro nas je također probudio u zoru njen mobitel milozvučno.“Gazdarica“ nije ni trena mu pridavala ma i zrno pažnje.

Nedjelja 10.12

Ustajanje. Fini doručak i pokret u 9 sati. Sunčano, jugo ali ipak hladno. Kalkuliramo, jedan dio ekipe stavlja krplje, drugi pak ne. Uživamo danas u lijepom vremenu, više ne pada snijeg, čak putem i jedemo, za razliku od prethodnog dana. Krajolik je prekrasan, zimska idila. Padaju selfiji, padamo i mi, što se na kraju i vidi iz priloženog: GALERIJA.

Tekstopisac: Zlatko Repač

Vozač i kuhar: Ivica Turković

Ton majstor: Marina Paprika

Montaža i fotografija: Ljiljana Bonev Dokman


Podijeli ovaj post:

Facebook
Twitter
LinkedIn
Email

Slične novosti

63 Na vrhu Tateyame
Obavijesti

Na krovu Japana (srpanj 2019.)

Iz Tokia, preko Fujia, stigla sam u Kyoto. Smješten u dolini triju rijeka, tisuću godina bio je carski glavni grad Japana. Od 1600 hramova koliko ih ima u Kyotu, oni najljepši pod zaštitom UNECSO-ve svjetske baštine, nalaze se po obroncima planina koje okružuju grad.

CIJELI ČLANAK »