Među ostalim, u njihovom vlasništvu bio je i Medvedgrad, a tek nedavno jedan povjesničar doktorirao je na razotkrivanju činjenica o toj nekoć tako moćnoj lozi. Većinu banijskih posjeda od Babonića su kasnije preuzeli Šubići, koji su, smjestivši se u utvrdi na Zrinu, svom imenu dodali naziv Zrinski. Na našu veliku sreću, nekolicina arheologa amatera predvođena profesorom povijesti Šucom odlučila je s nama podijeliti sve bogatstvo svog svijeta razotkrivanja banijske povijesti. Skakučući preko potoka, pa uzbrdo oštrom sipnom kosinom, prvo smo obišli ruševine Bruvna. Na vrhu brda, praktički neosvojiv, bio je pravi pravcati dvorac u kome su stanovali plemenitaši Babonići. Danas je od njega ostalo samo nekoliko oronulih kamenih zidova i temelja obraslih mahovinom, drvećem, grmljem. Malo niže zid nalik zaraslom suhozidu trag je utvrđenja koje je bilo prva linija obrane. U danas usnuloj dolini podno dvorca koju samo povremeno pohode vikendaši, nekoć je sve vrvjelo od života. Dok se spuštamo bacam zadnji pogled na šumom obrasli vrh i pokušavam zamisliti kako je to mjesto izgledalo nekad, kad se ponad livada gizdelio kameni dvor. Pogled na brdo zasigurno je bio upečatljiviji no danas. Našu malu ekspediciju nastavili smo put Pedlja, utvrde koju su nakon Babonića jedno vrijeme koristili i vitezovi templari, ostavivši za sobom dosta tragova. Do ostataka ove utvrde, unatoč nesebičnom zalaganju nekoliko arheoloških entuzijasta da se mjesto raskrči, probijali smo se kroz kupine. Od ministarstva su prije par godina dobivena sredstva za čišćenje, no tada raskrčeni teren brzinski je opet zarastao u grmlje, a država više ne daje sredstva za očuvanje ovog povijesnog spomenika. Našu avanturu završili smo u utvrdi Zrin, u polju šafrana rascvalih na mjestu s kojeg su Zrinski stolovali regijom, i jednim neočekivanim lutanjem ruševinom gotičke crkve koja oduzima dah. No ne mogu se oteti dojmu da je ovo moćno sjedište iz kojeg su Zrinski upravljali dobrim dijelom današnje Hrvatske, još uvijek talac razornog djelovanja političkih struja. Šteta, jer ovdje je toliko ljepote i povijesnog bogatstva o kome bismo trebali učiti. No svaki režim podučava jedino o svojim žrtvama, dok vlastite grijehe brižno krije od javnosti. A Zrin je, ni kriv ni dužan, prepun grijeha koje valja kriti, pa je tako valjda najjednostavnije da ga se na školskim izletima zaobiđe, a o utvrdi što manje priča. Metući pod tepih, režimi su pomeli i dobar dio povijesti. Da li se sa satova povijesti sjećate Babonića? Ja ne. I da nisam pošla na ovaj izlet s lokalnim planinarima i nekoliko arheoloških entuzijasta, ne bih znala niti bih imala priliku saznati koliko je povijesno bogat kraj u kome živim. Jer danas je lakše, dostupnije i organiziranije otići na Machu Picchu nego se popeti na Bruvno ili Pedalj. Da li ste čuli za te utvrde? Niste? Šteta, je to su živući spomenici naše davne prošlosti.
Vožnju smo nastavili uz virove i brzake Une i stigli do Djeda, taman da uživamo u pogledu na suton u dolini i svjetla Kostajnice.
Da je izlet uspio bilo je sasvim jasno na povratku, kada pjesma u autobusu nije prestajala. Nadam se da ćemo planinarskim pohodima nastaviti obilaženje zaboravljenih ljepota Banije koje strpljivo čekaju da budu razotkrivene. Neka nam to prijeđe u tradiciju. A našim vodičima veliko hvala što su svoje znanje podijelili s nama.
Edita Ciglenečki
