Temperatura svaki dan 30+ i vlaga u zraku da se može šalicom zagrabiti i popiti. Idealno vrijeme za penjanje po vertikalnim liticama.
Odluka je pala da idemo na najpoznatiju planinu na otoku: Le Morne Brabant.
Planina je upisana na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Africi i simbol je borbe robova za slobodu i njihove žrtve.
Jedan od najvećih problema s usponom je pokušaj lokalnih vodiča da izmuzu što više novaca od turista koji se žele popeti na vrh. Prvih pola puta je lagani uspon širokom stazom, dok je druga polovica vertikalni uspon po liticama bez ikakvog osiguranja. Problem nastaje na drugoj polovici za koju neki tvrde da se ne smije penjati bez ovlaštenog vodiča dok prema službenim stranicama pristup planini je slobodan i besplatan, te nije potreban nikakav vodič. Naravno mi smo se uputili bez vodiča iako nas je odmah na parkiralištu u podnožju planine dočekao jedan sa pričom da nećemo moći do vrha bez njega. Nismo se previše obazirali na pokušaje iznuđivanja novca za pratnju do vrha.
Putem smo se sreli s drugom skupinom koja je bila u pratnji lokalnog vodiča, ali s obzirom da volimo dosta slikati, oni su stigli do drugog dijela uspona prije nas i stali kod ograđenog dijele planine.
Stvari koje su uslijedile baš se i ne mogu vidjeti kad planinarite europskim planinama. Znači drugi dio planine gdje počinje uspon liticama je pregrađen bodljikavom žicom i postavljena su vrata s lokotom. Grupa s vodičem, koja je stigla prije nas, nije mogla proći jer su vrata bila zaključana, a njihov vodič nije imao ključ. S druge strane se spuštala grupa koje je bila na vrhu i njihov vodič je imao ključ, ali nije dozvolio prolaz nikome prema gore, iako su bili s vodičem. Kako stvari izgledaju, određena grupa vodiča je odlučila zatvoriti pristup vrhu planine da bi imali monopol na vođenje turista.
Grupa ispred nas se sastojala od Nijemaca i Engleza koji su kulturno pokušavali nagovoriti vodiča s ključem da ih pusti, ali bez uspjeha, te su se pognute glave krenuli natrag. Srećom za njih tu je bila moja malenkost odrasla na Balkanu koja ne prihvaća ˝Ne˝ kao odgovor. Nakon što sam ušao u žešću prepirku s vodičem i odlučio multitulom odrezat žicu ako nas ne pusti kroz vrata, odluka s njegove strane je bila: ˝S bud… se ne isplati svađati pa bolje da otvorim vrata˝. Tako da smo na kraju svi krenuli prema vrhu i ostali su mi bili jako zahvalni na intervenciji. Barem do trenutka dok nisu krenuli liticama prema gore jel u tom trenutku slijedi pitanje: ˝Što je meni ovo trebalo˝.
Iskreno nikad u životu nisam naišao na lokaciju s tako strmim liticama, a da nema nikakvog osiguranja. Ljudi su puzali četveronoške uz brijeg, a dolje su se sklizali po guzici.
Uspon na tom završnom dijelom je zaista opasan po život ako se ne pazi. Stijene su skliske, a dodatnu opasnost nosi umor zbog nesnosnih vrućina i vlage.
Nakon svih peripetija konačno sam uspio i stići do vrha, gdje je nagrada bila prekrasan pogled koji možete vidjeti na priloženim slikama. Nažalost kad sam stigao do vrha nadvili su se crni oblaci pa slike i nisu uspjele kako sam se nadao da će biti.
Pri povratku je počela lagana kiša koja spust čini samoubojstvom bez prave opreme za osiguranje, ali srećom uspjeli smo proći najgoru dionicu puta prije nego što su se stijene namočile.
Putem dolje pokušao sam odgovoriti ljude koji su išli prema gore da to ne rade po kiši jer je preopasno, samo me nitko nije poslušao.
Prema nekim izvorima tijekom godine je 50 ljudi nastradalo pri usponu prema vrhu. Problem je što turisti koji nisu pripremljeni za takvo nešto odluče da mogu do vrha i onda to sve postaje kolumna za crnu kroniku.
U svakom slučaju drago mi je da sam imao priliku baciti pogled s vrha, iako se vrh nalazi na svega 500tinjak metara, ali uspon je nezaboravan.
Agata i Robert Kovalek
Datum izleta 10.11.2017.
