Od Kleka nadalje, već znamo, idu sve gušće i uzvišenije kamene karavane od kojih nam kao zajednici ovisnika već unaprijed curi slina… :)
Danas je ujutro magla u ležištima naselja bila gusta i neprobojna i mislile smo da jednom od popularnijih, bližih penjališta idemo rekreativno, iz nužnosti, nadisati se svježeg, vlažnog zraka, protegnuti, te kako ćemo vrlo teško moći ispred sebe u daljini ili sa samog vrha nešto vidjeti. Sunce se pojavljivalo na momente, ohrabrujuća naznaka, u tek blijedom kolutu opuška što nestaje već iza sljedećeg brda maglenih oblaka.
Konturu ležećeg diva kojem ispod glave i izbočenog trbuha vire stopala (manjih vrhova) Klečica nismo uočile s cestovne daljine, kao inače, odakle svojom tvdoćom sječe tvarnost i paradoksalno omekšava pogled, već smo se zadebljalih pramenova magle, kako bi ga ugledale, riješile tek dolazeći pomalo naviše, ispred Ogulina, grada koji ga stalno ima na raspolaganju kao što Sisak ima neusporedivu, a opet vrijednu Hrastovačku goru.
Očekivala sam uobičajenu gužvu, isprekidanu kolonu putem prema gore, a dobila ustrajan sloj snijega. Dubeći ga korakom, frcajući je povremeno završavao na gornjim rubovima gojzerica, klizeći unutra, natapajući čarape pa sam opet požalila što se po ne znam koji put nisam dobro spremila, ponijela gamaše ili kupila i navukla barem štucne koje bi to spriječile. No uvjeti uspona, britak sunčani zrak jutra pun iskri snježnog bjelila i čujnih kapljica pružio je puno više od inicijalnog očekivanja za današnji dan. A tek zadovoljstvo otvorenog, razbistrenog pogleda na šumu koja zametena bijelim pokrovom izgleda kao dlaka, snijegom pokriveni krovovi kuća, ocrtane krpice poljodjelskih površina i valovi zemljine kore iznad mora oblaka… Muzika zamućenog srca i pročišćena sreća ljudskih sfera.
Dom je zatvoren po uzoru na sav ugostiteljski svijet, a zaborav trenutne situacije trga samo flomasterom nažvrljana uputa o ulasku s maskom na vratima. Na klupama vani jede tek troje izletnika, zadnjih 15 minuta uspona uz strmu, iskrhanu kamenu glavu nema nikoga. Sa stijene i povlačeći se uz stjenke njezinog zida po glavi pada kiša otopljenog leda, uplaše me tri masivne, okrhnute sige. Rijetkim zrakom vija prodoran, no ne pretjerano hladan vjetar, dok svjetlost zvijezde pleše između tmurnih i laganih oblaka. Divotica.
Tlo s kamenjem je navlaženo i ljigavo od omekšanog snijega, ljudi se izgleda u većini boje, straše, ne žele do gornjeg kraja ‘izazivati vraga’, završavaju uspon kod doma. Od uobičajene hrpe penjača ni korova i dobivam čast probiti koracima djevičanski netaknutu, nježnu pokoricu snijega, rastegnutu poput plašta od tanjura sletališta za helikopter do samog vrha.
Usporavam tempo prije konačnog dolaska, ne želim čekati kolegice izložena divljanju vjetra, no ispada inverzija, jer na najvišoj točki je mirno, tek propuhuje pa se ostajemo, kad stignu, napajati još dugo.
Silazak je opasniji od uspona. Odustajemo od pola sata udaljenih divovih stopala, Klečica. Temperatura se u međuvremenu digla, snijeg topi i natapa kamena ležišta. Proklizujemo, trzamo, mlataramo rukama, kočimo loveći usputno granje, čvrsto grabimo pomoćno uže, padamo na bokove i guzice, curimo dolje zajedno s potočićem snježne otopine, žuborimo od radosti, u podnožju je već proljeće. Kad se izujem, u čizme guram gole noge, jer biserka, pobornica light travellinga, nemam ni rezervne čarape.
Tek se po tablama lokalne turističke zajednice podsjećam da je uspavan div prema legendi nekakvo sjedište vještica.
Tekst i fotografije: Petra Sigur
