Pogled u dolinu na još usnuli Litochoro posrebren je mjesečinom. Nalazimo se u planinarskom domu Spilios Agapitos Refuge na 2100 m/nv na planini Olimp, unutar naconalnog parka Olimp, kojeg je 1981. godine UNESCO proglasio zaštićnim rezervatom biosfere.
Do ove točke naša grupa od četrdesetak palninara uspela se jučer popodne, prethodno izvrsno zbrinuta najprobranijim delicijama u vinariji Tikveš i tradicionalnom makedonskom večerom u Gevgeliji. “Danas dobro jedite, da bi se sutra mogli dobro penjati”, pojasnio nam je naš vodič Renato. A vodiča se mora slušati. Tako je ovaj uspon do doma, kojeg smo započeli iz Prionije na 1100m/nv i savladali 1000 metara nadmorske visine u 6,5km, više izgledao kao šetnja. Meka šumska staza vodila nas je duž klanaca obrubljenih mirisnim cvatom trava. Tišinu bi povremeno presjekao krik zlatnog orla. Tik pred našim ciljem, njakanje mule i lavež pasa bio je najavio domaćinima naš dolazak.
Grupa se polako okuplja, navlače se gojzerice u tišini. Današnji cilj, za one koji žele lakši uspon, je vrh Skala na 2866m/nv, a za one malo revnije Mitikas 2918m/nv, pa preko Skale spuštanje prvo natrag do doma, a onda nakon okupljanja, zajednički spust natrag do Prionije.
Krećemo sada već oštrijom stazom uz brdo. Na usponu nam se pridružuju i dvije kuje, bijela retriverica i jedna žućka. Kako se penjemo, usporedo i vatrena kugla izranja iz mora. Izlazak sunca, promatran očima dvanaest bogova koji obitavaju u ovoj planini, poseban je. Svi osjećamo svetost trenutka. Dvanaest bogova: Zeus, Hera, Posejdon, Demetra, Apolon, Artemida, Ares, Afrodita, Hermes, Atena, Hefest i Hesija; stanuju po usjecima ove planine, najviše u Grčkoj i po visini druge najviše na Balkanu. Veličanstvenih dvanaest redovito se sastaje na najvišem vrhu, Mitikasu, da bi raspravljali o čemu već bogovi raspravljaju. Danas ćemo im se i mi pridružiti.
Na račvanju je žućka “preuzela” grupu koja je krenula put Skale, a nas je na Mitikas povela nasmijana retriverica, zaigrano nam pokazujući divokoze u stijeni.
Nakon pređenih 3,5km, na 2662m/nv, spremamo štapove u ruksake i stavljamo kacige. Ulazimo u kuloar i počinje gotovo vertikalan uspon rukama i nogama. Grupa se penje sporim, ujednačenim ritmom. Ispred mene je Lili. U stopu slijedim njena uporišta u stijeni. Koncentracija na svaki milimetar pokreta izoštrena je do maksimuma. Pogled prema dolje, na penjače ispod mene, zastrašujuć je i veličanstven. “Ako nastavimo ovim tempom”, hrabri nas Renato, “imamo još desetak minuta do vrha.” I doista, deset minuta kasnije, nakon sat vremena i 650 metara vertikalnog uspona kuloarom, stigli smo na vrh. A onda je uslijedilo iznenađenje: pogled ulijevo i spoznaja da promatramo Mitikas! Fulali smo vrh! Pa kako!? Gdje smo? Oznake na početku uspona bile su za Mitikas, a GPS ne prepoznaje točku na kojoj se nalazimo. Šok i nevjerica. No što jest jest, odavde je najljepši, najveličanstveniji pogled na Mitikas. Gotovo da ga rukom mogu dotaknuti. Dijeli nas samo uski bezdan. Novopridošli penjači kažu nam da je vrh na kome se nalazimo Stefani, 2912m/nv. Bogovi očito zbijaju šale s nama.
Istim putem natrag, do početka kuloara, i sada skrećemo u kuloar tik do njega, koji je malo uvučeniji i nije ga baš lako od prve potrefiti. Još jedan sat uspona vertikalom od 700 metara, i sad smo se našli na cilju našeg uspona, Mitikasu. U oblacima smo koje vjetar goni kao pastir ovce, pružajući nam pogled na nove vidike. Svih četrnaestero, 11 planinarki i 3 planinara, dijelimo radost i uživamo u trenutku. Na dohvat ruke, prekoputa uskog bezdana, pozdravlja nas Stefani s koje smo se upravo spustili. Pred nama je Skala koja zove, doziva nas da ju pohodimo. Nakon kratkog odmora u oblacima na veličanstvenom sastajalištu bogova, krećemo put Skale. Na ovoj stazi Mitikas će nam pokazati sve svoje usjeke i zupce svoje krune. Nakon ledenog doba, prije 10000 godina, posljednji je led, topeći se, oblikovao urese ove moćne planine. Za te se urese hvatamo na stijeni između Mitikasa i Skale na idućih 850 metara.
Na Skali nas je dočekala razdragana žućka. Zajedno s nama uživa u pogledu na Stefani i Mitikas. Tek sad nam je jasno kolika je zapravo sreća što smo se prvo popeli na pogrešan vrh. Planirali smo osvojiti samo dva vrha, Mitikas i Skalu, a bogovi su nas odveli na još jedan. Sve je veća radost i osjećaj zahvalnosti na ovoj zabuni. I ostalo je nešto tajanstveno, nedorečeno, zavijeno u oblacima, sve dok nisam počela istraživati za ovaj članak, i naišla na podatak da je upravo vrh Stefani Zeusovo prijestolje. Odatle on, poglavar svih bogova, nadzire njihova druženja na Mitikasu. Eto! Bili smo na samom prijestolju vrhovnog božanstva. Koje li privilegije! Planina nam se nabacila poklonom kakvog ni u snu nismo mogli zamisliti. Nakon što smo ju nahranili i napojili, zovemo žućku da nam se pridruži u spustu do doma iz kojeg je došla. No ona odbija. Vjerno čuva vrh Skale, sve dok se i posljednji penjač ne spusti. Valjda je u dosluhu s bogovima.
Staza od Skale prema domu iz kojeg smo krenuli započinje strmom sipinom, dugačka je 8,8km i trebalo nam je oko tri sata hoda da se vratimo do doma. Upravo taj dio puta, koji je i koljena najvičnijih penjača stavio na kušnju, razlog je zašto je nas četrdesetak idućeg dana u razgledu Soluna pomalo čudno hodalo. Kao po jajima.
Nakon zajedničkog pentranja po stijenama Stefani i Mitikasa, nasmijana retriverica otpratila nas je skroz do Prionije, i tek kad se uvjerila da smo se svi sigurno spustili i ukrcali u autobus, mašući repom otrčala je dalje svojim poslom.
Planina Olimp smjestila se na granici grčkih pokrajina Makedonije i Tesalije, s najvišim vrhom Mitikasom na 40°05’00” sjeverne zemljopisne širine i 22°21’00” istočne zemljopisne dužine. Na gotovo istoj zemljopisnoj širini od 40°05’23” stupnja, ali na suprotnoj strani grčkog poluotoka, u blizini albanske granice i dva meridijana zapadnije na 20°55’34”, smjestila se i planina Smolikas u Pindskom gorju. Smolikas je u Grčkoj ujedno i druga planina po visini, odmah nakon Olimpa, s istoimenim vrhom na 2637m/nv.
Tri dana nakon uspona na Olimp, nas trinaestero krenulo je put vrha Smolikasa. Cesta do polazišta palninarske rute iz sela Palioseli, smještenog na 1100m/nv, vijugavo vodi oštrim zavojima. Jedan takav zavoj pod pravim kutem na početku mostića bio je nesavladiva prepreka našem autobusu, pa smo izašli koji kilometar prije sela i krenuli pješice. Dolina s lijeve strane ceste pokrivena je mliječnom maglom. Čim smo se malo izdigli iznad sela, kroz izmaglicu nježno, poput akvarela, izviruju vrhunci s Albanske strane granice. Obronci Smolikasa u nižem dijelu obrasli gustom borovom šumom, puni su ledenih izvora. Na sat vremena hoda od sela, prošli smo pored planinarskog doma. Nastavljamo dalje, i uskoro stižemo na travnate proplanke koji se izmjenjuju sa slojevima vulkanskog tla u crnoj, purpurnoj i bijeloj boji. Ovdje su penjači, za razliku od turističkog Olimpa, prava rijetkost. Upravo zato, kad se naiđe na nekog, ljudi ne izmjene samo kurtoazne pozdrave, nego i zastanu, popričaju. Četiri sata nakon početka našeg uspona, nakon 14 km hoda i savladanih 1096m/nv, dolazimo do gorskog jezera Drakolimni (Zmajevo jezero), koje je u neposrednoj blizini vrha smješteno na 2196m/nv. Kratak predah, i nastavljamo uspon oštro prema vrhu. Pred nama zvoncaju nepregledna stada ovaca koje njihovi psi čuvari tjeraju dalje od nas. Sjetih se ovčijeg sira od jutros, i tek sad kad vidim na kakvom su zraku i kakve trave pasu, razjašnjena je tajna njegove božanstvene arome. Nakon jezera, na vrhu smo za malo više od sat vremena. Spuštamo se istim putem i uživamo u pogledu na jezero. Legenda kaže da su u planini živjela dva zmaja koja su se stalno borila i bacala ogromne gromade kamenja jedan na drugog, te je tako nastalo ovo jezero. Zmajeve nismo zatekli, ali oko jezera su doista raspršene ogromne kamene gromade. Dok se stado ovaca obronkom spušta do pojila, cijela scena s predivnim orkestrom zvonaca ostavlja mi dojam da će se baš sad od nekud pojaviti Heidi i njen djed. Nakon pauze za slasni ručak na jezeru, spuštamo se natrag prema našem polazištu. Domaći su nam rekli da će oko 16:00 biti kiše, da je tako uvijek. Oblaci se počinju sakupljati u sivim grozdovima. Domaćima uvijek valja vjerovati. Guste borove iglice štite nas od prvih kapi kiše. I prije nego smo se uspjeli smočiti, eto nas u planinarskom domu. Grkinja Maria markantnih crta lica i toplog osmijeha skuhala nam je pravu grčku kavu i servirala baš onako kako treba: u svaku šalicu prvo po žličicu pjene, a tek potom se sipa kava iz bakrene džezve. Tek što smo počeli srkati mirisnu tekućinu, pred nas iznosi svoj domaći rahatluk da se zasladimo. Nakon takve okrijepe, ostatak kišnog puta prava je sitnica. Po Smolikasu smo sveukupno prohodali 32 kilometra.
Olimp i Smolikas, dva vrha u istoj ravnini, a dvije suprotnosti, dvije različite priče. A opet, obje planine jednako milostive, pustile su nas do svojih najviših vrhunaca pružajući nam zamamne vidike i spokoj tišine bivanja.Na pohodu do njihovih obronaka smjenjivali su se susreti s predivnim mjestima i ljudima. Deset dana putovanja nestvarnog kao san, a zapravo put koji jest oživljenje snova. Osmuđene tamjanom, petstogodišnje freske trepere u svjetlu voštanica … tiha šetnja obroncima Olimpa, tu i tamo prošarana kliktajem orla… izlazak sunca viđen očima Zeusa i prepametne kujice koje namjernike vode stijenom do najviših vrhova… manastiri ugnježđeni u orlovskim visovima i tajanstvene pećine s ljekovitim izvorima… nestvarne boje na obroncima Smolikasa i zvonjava nepreglednih stada ovaca… otvorena srca ljudi jedne, do ne tako davno, zatvorene zemlje… ujednačen zvuk vesla koje reže vode na izvoru Crnog Drima gdje jednom Biljana platno beleše… gdje se i ja nagnuh iz čamca, zagrabih dlanom i popih. Par gutljaja. Sasvim dovoljno da me začara svojom netaknutom ljepotom. Vratit ću se opet. Kad god duša bude žudjela za mirom vraćat ću se opet. Ponovo i ponovo.
Korisne informacije:
Prionia 1100m – Refuge “A” Spilios Agapitos 2100m = 6,5 Km, vrijeme penjanja: oko 3 sata
– Refuge “A” – do kuloara za Stefani 2912m = cca 3,5 Km
– Dom – Stefani 2912m = 3Km i 250 metara, 2 sata uspona (uključivši penjanje u stijeni)
– Visina kuloara za vrh Stefani 2912m = 650; metara vrijeme penjanja: oko sat vremena
– Stijena Mitikas 2918m je dugačka cca 700 metara; vrijeme penjanja: oko sat vremena
– Mitikas 2918m – Skala 2866m dužina staze je cca 850 metara, vrijeme penjanja: manje od sat vremena
– Skala 2866 – Refugio “A” dužina staze je 8,8 Km, vrijeme spuštanja: oko 3 sata
– Povratak od doma do parkirališta u Prioniji, vrijeme spuštanja: oko 2 sata
– selo Palioseli, 1100 m/nv – vrh Smolikas 2637m/nv: visinska razlika 1537m, duljina staze oko 14km, vrijeme penjanja oko 5 sati
U planinarskom domu Refuge A ili Spilios Agapitos Refuge na 2100m/nv nalazi se restoran i 110 spavaćih mjesta. Dom je otvoren od sredine svibnja do kraja listopada. Telephone: (23520) 81800 ili 81329
Planinarski dom na Smolikasu, Smolikas refuge (iznad sela Palioseli) : tel. (+30) 6942939939, 6988015656
Ukoliko trebate turističkog vodiča za regiju (Makedonija, Grčka, Albanja), toplo preporučujem Aleksandra koji će vas neiscrpnim znanjem odvesti u priče regije iz svih povijesnih razdoblja.(Kontakt: al_blaz@yahoo.com” target=”_blank”>OVDJE )
Zahvala našem planinarskom vodiču Renatu, (Kontakt:renato.milovski@gmail.com” target=”_blank”> OVDJE ), koji nam je svojim znanjem, trudom i stručnošću omogućio da san o usponu na Olimp postane stvarnost. I puno više! Hvala Renato, izvrsno odrađen posao!
