Zatim je kao druga mogućnost iskočila Učka, odnosno, njezin najviši vrh istarskog poluotoka Vojak. Trebalo je prema prognozama biti poluoblačno, suho vrijeme, no već je na autocesti blizu Delnica postalo jasno kako se olovna oblačna kapa nad njom neće povući, samo se može dolaskom podneva izdužiti i još dublje ju pokriti očima neprobojnom koprenom. A onda bi podugačak uspon iz Lovranske Drage bio praktički uzaludno naporan, jer bi nas gore umjesto jednog od poznato najprostranijih pogleda na more, otoke i ostala planinska ispupčenja dočekala neprozirna bijela kabina u koju bi nas vrlo lako dopratila kiša. Pa smo na zub uzele treću okolnu atrakciju za penjanje – Hahlić.
Njega označava istoimeni planinarski dom na 1097 mnv, okružen brojnim manjim vrhovima (Suhi vrh, Obruč, Fratar,… ) u okviru Grobničkih Alpi kojima pripada, a mogu se od doma prema odabiru rute opcionalno ispenjati kao jedan od osvojenih vrhova. Nakon uspona izrazito žutim padinama obloženih krupnim, slegnutim busenima trave pravcem zvanim Pod kolci, radi oznake trase markacijama iscrtanim na zabijenim kolcima, budući ničeg drugog uokolo za obilježavnje nema, te čuđenja valovitom izgledu brdašaca između kojih dominira vodeno oko poput prizora s drugog planeta, odlučile smo se za onaj imenom najatraktivniji, naročito ženama – Ćunina glava (1157 mnv)…
Ili možda samo zato što je domu najbliži, put mu vodi zamalo od njegovog ulaza na vrh i jer je dan bio težak od poklopca sivih, višeslojnih oblaka koji su čitavo vrijeme visjeli propustivši tek u par navrata nekoliko filtriranih zračnih sjenki Sunca. Radile su one pritom kaleidoskop odsjaja, igrale se mijenjajućim izgledom brdašaca koja su se pod različitom debljinom oblaka prividno pomicala, tako da kvrgava udolina u kojoj niču sjajne oči hahlića, što zapravo predstavljaju plitka, blatna pojilišta stočnim krdima, nisu podsjećala na zelena staništa hobita, kao inače, već vanzemaljske planetarne pustare čiji dojam dohranjuju neobično veliki, neobjašnjivi krugovi iscrtani u travi najkompaktnijih nagiba.
Kratak dan nije nam dopustio povratak preko još jednog vrha, Obruča, već smo se zadovoljene impozantnom glavom, k tome ćuninom, doduše kratkog trajanja do samog vrhunca, spustile preko Čeke, jednog od brojnih pravaca kojima se može dosegnuti Hahlić, natrag do auta.
I tek silaskom i uvlačenjem prema kontinentu po količini vlage, magle i kratovidnosti shvatile kako uvijek može gore.
Tekst i fotografije: Petra Sigur
