Košuta je 10 km dugi greben koji se pruža istočno od graničnoga prijelaza Ljubelj; pripada u skupinu Karavanke. Sami greben čini granicu između Slovenije i Austrije, s prosječnom visinom od 2000 metara te velikim i dugim plohama koje se pružaju prema jugu na slovensku stranu. Nakon dosadnoga šumskoga puta, počeo je onaj veseliji dio po ledu i skliskom korijenju, idealna prilika za grljenje sa svakim drugim stablom. Ponovno izbijanje na šumski put, a potom snježna idila. I još malo,još malo, pa nikada… no evo i doma. Kao s turističkih razglednica, teresa prepuna zadovoljnih lica svih uzrasta, šarenilo boja, mirisa, izložba planinarsko/skijaške opreme i pasa.
Budući da su ekipu činili planinari različitih iskustava podijelili smo se u dvije skupine. Oni iskusniji i željni dodatnih izazova drugi dan (uspon na Begunjščicu), odlučili su se nakon kraćeg odmora uputiti prema vrhu Košute. A mi, ostali, odmor pa u školicu!
Osnove zimskoga uspona odradili smo s Damirom Matagićem i Damirom Novačićem, na obližnjoj padini prema Planinarskom domu Šija. Dečki su lijepo zagladili „tobogan“ i izvoli gore-dolje; padaj kako ti god padne na pamet, s ciljem – zaustaviti se uz pomoć cepina. Bilo je svega! Potom smo simulirali hod u navezu i pad jednoga od planinara. Hodanje u derezama i korištenje cepina. Damir Matagić nam je zorno pokazao kako se osigurati pomoću dva cepina, cepina i lopate za snijeg, cepina i ruksaka, kako napraviti sidrište od snijega, kako sve lijepo posložiti da bi i onaj posljednji spasio ne samo sebe, nego i opremu. No, kao i svaki školarci, pažnja je s vremenom popuštala, a zov djeteta u nama rastao. Uslijedilo je grudanje. Umorni i zadovoljni, neki su se uputili prema domu na okrijepu, a neki na kratki uspon do smreke od kuda smo pratili točkice na horizontu tj. našu prvu ekpicu na Košuti toga dana.
Dom je poznat po dobroj kuhinji, a pogotovo po štrukljima raznih okusa. Iskreno, oči su nam svima više jele, nego što smo stvarno mogli pojesti. Najvišu ocjenu svakako dajemo gobovoj juhi, štrukljima,a ne zaostaju ni kranjske kobasice i heljdini žganci s čvarcima.
Na počinak smo otišli rano, pogotovo mi prvačići, jer sutra se treba ostvariti naš prvi zimski uspon. Buđenje u 6h, doručak, pripreme, slikanje ispred doma i pokret. Tišina, bjelina i divokoza na horizontu. Vjerojatno smo već bile dosadne ostatku ekipe, ali s usana nije silazilo: Divno je! Lijepo je! Sretna sam! Slikaj! – poput mantri. Dan je bio savršen, bez vjetra, sunčan, snijeg čvrst. Uspon nije ostvaren uobičajenim zimskim putom preko žileta jer snijega na njemu nije bilo. Odlučeno je da hodamo žljebom prema grebenu. Slike Košute ljeti, zarobljene u snijegu do neprepoznatljivosti. Izbijanjem na greben, pogled bacamo prema Kladivu (2094 m), a s druge strane između svih vrhova dominira Triglav (2864 m). Pažljivo smo se gibali grebenom na razmaku da ne bismo pokrenuli lavinu. Veliki vrh (2088 m) dočekao nas je s vjetrom, no ipak smo se dulje zadržali, dočekali ekipu iz doma, par skijaša – nekako nam se nije išlo natrag. Pogled na Klagenfurt i Austriju s jedne strane,a u dolini dim iz doma. Poželiš se baciti u bjelinu koja te okružuje. Povratak grebenom prošao je bez problema, no spust niz žljeb tražio je primjenu nekih novi tehnika. Led je već popustio, noge propadaju u snijeg, tijelo se ubrzava – kočiti ili se prepustiti. Opet mantra: Divno je! Lijepo je! Joj, ne idem odavde!
Po povratku u dom, ponavljamo narudžbe od jučer te na suncu guštamo u iću i piću. No, mora se krenuti… ruksaci kao da nisu naši, ništa u njih ne stane, sve nešto smeta, bez obzira što smo pojeli hranu koju smo nosili – kao da su teži nego jučer. Vraćamo se prema kombiju istom stazom, sjetno pogledavamo iza sebe prema grebenu, gurkamo jedni druge svaki put kada ponovno pukne pogled na vrh.
Ekipica Košuta: Damir x 2, Lili, Marina, Sandra, Mićo i Vesna sretno stigli u Sisak zahvaljujući Turkiju.
Tekst: Vesna Rogulja Mart
Fotografije: Damir, Lily, Turky
