Popeli smo se stazom iz Lukovog Šugarja, dobro označenom, ali u prvom dijelu koji vodi turističkom stazom koju je projektirao Ante Premužić (građena je 1936. – 1937.g.), dosta zarušenom i zaraslom.
Službeno za savladati ovu rutu ( uspon 1200 n/m ) treba 4,30 h – a nama je trebalo 6 h, sa malim pauzama.
Sav umor zaboravljen je kad smo stigli na dulibu i ugledali novi objekt. Sklonište je za +5, oduševljeni smo funkcionalnošću, toplinom ugođaja koji pruža. Novi veliki prozori ( zapadna i istočna stijena kontejnera su od termoizolacijskog siguronosnog stakla ), stvaraju dojam kao da spavate na otvorenom, s pogledom u noćno zvjezdano nebo.
Ispod kontejnera je spremnik s kišnicom tako da objekt ima vodu, a solarni paneli daju električnu energiju – tu su i USB utičnica i utičnica na 230 V, da ne povjeruješ.
Oduševljeni smo, hvala planinarima PD Naftaplin, a posebo voditelju obnove planinaru i arhitektu Ivanu Juretiću, na ovom biseru u srcu divljeg Velebita.
Na kraju poruka nama, koji dolazimo na ovakva mjesta – čuvajmo i poštujmo trud koji je uložen, da bi mogli uživati u divljini do koje nije lako doći, ali nas planinare nešto u nama tjera da ih obilazimo.
Branka Dimov