| Postoje različiti snovi o Africi. Oni romantični sanjaju o nepreglednim, pješčanim obalama Indijskog oceana s kokosovim palmama, oni hrabriji o neukroćenim divljim životinjama, antropolozi o kolijevci čovječanstva i mistici divljih plemena, a ljubitelji planina o snježnim, planinskim vrhovima u vrelim tropima. No nitko ne ostaje ravnodušan prema afričkom nebu.
Naš cilj bio je doživjeti ga odozgo, s krova Afrike, s 5.895 m visokog Kilimandžara. Osmosatni let avionom Zurich-Nairobi protekao je u druženju s članovima poljske ekspedicije. U Nairobi stižemo rano ujutro. Dočekao nas je Antony, Bantu crnac iz plemena Kikuyu, širokog, bijelog osmijeha. Nakon jednodnevnog upoznavanja grada, nastavili smo put kroz Masai, zemlju do Moshija u Tanzaniji, podno Kilimandžara. Nakon doručka krećemo do Marangu sela, zadnje postaje prije samog uspona. Na ulazu u nacionalni park pronalazimo vodiče i nakon dugotrajnog cjenjkanja (280 dolara po osobi) s osam nosača, vodičem i kuharom konačno kroz džunglu krećemo na uspon prema prvoj Mandara kući, na 2.750 m. Vrlo polako, pole-pole, kako su nas upozoravali naši nosači, hodamo pet sati. Cijelim putem prate nas majmuni, šarene ptice i bosa, prljava djeca iz obližnjeg Maranga, izvirujući iza stabala i pokušavajući nešto zaraditi pjevajući Kilimandžaro, Kilimandžaro… Ujutro, nakon doručka, nastavljamo put kroz pravu džunglu. Hodamo oko tri sata po blatnim stepenicama, koje je načinilo korijenje drveća i napokon smo na jednom proplanku ugledali Kilimandžaro u svoj njegovoj ljepoti. Kroz sve niže i niže raslinje nastavljamo put prema drugoj kući Horombo na 3.780 m visine. Prolazimo kroz pojas oblaka i već na oko 3.500 m smo iznad njih. Kamo god pogledamo, ispod Sutradan krećemo prema Kibo kući. Biljni i životinjski svijet postaje sve oskudniji. Samo još orlovi lete iznad naših glava, kamenje je prekriveno ogromnim lišajevima, a iznad njih rastu veliki busenovi oštre trave. Na 4.050 m prolazimo zadnju točku s vodom. Antony nas je upozorio da pijemo puno vode prije ulaska u pustinju, da bismo spriječili glavobolju. Sunce je pripeklo, vjetar je posvuda nosio pijesak, a štitile su nas naočale. Hodali smo oko deset sati vulkanskim pijeskom, posutim višemetarskim gromadama ohlađene lave. Sve je nalikovalo na mjesečevu površinu, bez tragova života. Savladavši zadnju strminu, stižemo na Kibo Hut, na 4.750 m. Osjećamo razrijeđenost zraka, a u ponoć, nakon odmora, moramo dalje.
Ukupno devedeset kilometara hoda, prelazeći temperaturnu razliku od 50°C (s 35°C na -15°C) i 6.000 m visinske razlike uz najvažnije pravilo pole-pole. Unatoč naporima, u podnožju smo žalosni zbog rastanka s dostojanstvenom planinom. Dugo smo sanjali ovaj susret. Možda jednom opet zajedno. Kwa Heri Kilimanjaro! (Doviđenja Kilimandžaro!). Sastavila: Mara Balinčić |
U ponoć ustajemo na -10°C ispod vedrog neba, sa zvijezdama nadohvat ruke i nagibom od 70°. Svaki korak iziskivao je napor. Svjetiljke su se polako gasile. Oko 6 ujutro stižemo do